Već u 5. stoljeću p. n. e. grčki mislioci poput Leukipa i njegovog učenika Demokrita su naslutili kako je sva pojavna tvar izgrađena od sitnih elementarnih čestica koje su nedjeljive te su dobile naziv atomi. U današnje vrijeme, kada raspolažemo uređajima za mjerenje i analizu tvari koje smatramo savršenima, čini se potpuno nemoguće i pomisliti da postoji tvar o kojoj ništa ne znamo. Kvantna kromodinamika u stanju je opisati i objasniti čestice koje su gradivni elementi ne atoma, već još sitnijih nukleona i elektrona, i prema tim česticama, koje su podijeljene u dvije grupe, leptone i kvarkove, atomi su pravi divovi.
U tom svjetlu, potpuno je nemoguće i pretpostaviti da bi mogla postojati tvar sagradjena od atoma koja bi bila nevidljiva i neuhvatljiva i čiji se atomi ne bi mogli detektirati. Opće je mišljenje da ako znamo razbiti atomsku jezgru, da praktički nema za nas nepoznanica u svijetu atoma a ako poneka i postoji, ona je marginalna i više od akademskog interesa. Astronomi traže zagonetnu materiju negdje daleko u dubinama svemira, fizičari govore o pionskoj juhi i bose-einsteinovom kondenzatu no sve do prije nekoliko godina nismo bili svjesni da jedna takva, potpuno drugačija tvar, koja izmiče svim objašnjenjima i analizama, postoji tu uz nas, skrivena u običnoj materiji. Čak štaviše, ta tvar nam omogućava život, i bez nje ne bismo mogli funkcionirati. Još je nevjerojatnija činjenica da su ljudi za nju znali tisućama godina, ali smo ta znanja u novije vrijeme zanemarili, poistovječujući ih sa metaforama unutar vjerskih i mističnih učenja. Atomska fizika pretpostavlja da su atomske jezgre okrugle, ili točnije, sferno simetrične, i sve što znamo o elektronskim orbitalama, kemijskim vezama i građi tvari posljedica je izračuna Laplaceove jednadžbe za sfernosimetrični potencijal. No ukoliko bi se netko zapitao, što bi bilo kada jezgre ne bi bile okrugle, odgovor bi vrlo teško dobio. Računanje Laplaceove jednadžbe vrlo je složeno, i na tom problemu su nastale čitave grane matematike. To je svijet Legendreovih polinoma, kuglinih i Besselovih funkcija te mnogih drugih, običnom čovjeku potpuno nepoznatih matematičkih „čudovišta“ koje samo teorijski fizičari u potpunosti razumiju. No čak su i ta čudovišta od pomoći samo u ograničenim uvijetima. Ljudi mogu izračunati Laplaceovu jednadžbu za sfernosimetrični slučaj ili za slučaj cilindra, diska i tome slično. Generalno gledano nema rješenja i tek kompjuteri i numeričke metode mogu pomoći razriješiti te probleme. Ako jezgra nije sferno simetrična, problem se nezamislivo komplicira do mjere da se uopće više ne može govoriti o elektronskim orbitalama, a time i kemijskim vezama. Kako bi se takva tvar ponašala, može se samo naslućivati. Osim ako zaista i ne postoji. Ovaj napis će pokazati ne samo da takva tvar postoji, već i da je baza najvećih misterija otkada postoji naša civilizacija.
Zlatni rudnici Davida Hudsona David Hudson, farmer iz Arizone, iz pukog je hobbyja odlučio kupiti iscrpljeni rudnik zlata kako bi se posvetio radu na ekstrakciji plemenitih metala iz zlatonosne rude. U početku nije imao velikih ambicija, i cilj mu je bilo naučiti dobivati zlato uobičajenim postupkom pomoću cijanida. Primjenjujući taj postupak susreo se sa problemom. Nepoznata tvar se izlučivala u reakciji sa cijanidom i pri tom ometala izlučivanje zlata. Hudson je odlučio ispitati što je ta tvar. Stari kopači zlata su mu govorili da je ta tvar odavno poznata kao fantomsko zlato a da je zapravo mješavina platinoida, metala poput paladija, platine, iridija, osmija, rodija, rutenija...No na Cornell univerzitetu, spektroskopska analiza bazirana na metodi frakcijske vaporizacije, isparavanja tvari u električnom luku, pokazala je da to nije ništa drugo nego spoj silicija, željeza i aluminija. Hudson nije bio time zadovoljan pa je zatražio da se kemijskim putem iz tvari izdvoji sav silicij, željezo i aluminij. Kada je to učinjeno preostalo je 98% tvari, a spektroskopska analiza je pokazala da u toj tvari više nema ničega. Sumnjajući na platinoide koji imaju visoko talište, Hudson je odlučio poći tamo gdje imaju bolji aparat koji će moći duže vrijeme održavati električni luk, i nakon isparavanja i posljednje količine silicija, aluminija i željeza pokazati što se zaista nalazi u toj tajanstvenoj tvari. Put ga je doveo do Ruske Akademije znanosti. Tamo su posjedovali uređaj koji je bio sposoban održavati električni luk čak 300 sekundi prije nego što izgore ugljene elektrode. Za razliku od američkog lučnog spektroskopa koji je mogao raditi svega 20 sekundi, ruski uređaj koristio je strujanje plemenitog plina oko elektroda kako bi se spriječila njihova oksidacija. U početku je sve bilo identično. Kako su se isparavali sastojci nižeg tališta tako je spektroskop pokazivao sadržaj silicija, aluminija, željeza. Nakon toga kao i u američkom uređaju, pojavila se praznina. No nakon 70 sekundi odjednom se pojavio paladij.
Nakon toga i drugi plationidi, u redosljedu njihovih tališta. Iznenađenje je bio i sam postotak tih plemenitih metala u rudi koji je iznosio preko 12%, a budući su plationidi strateški metali, bilo je čudno da nitko do tada nije otkrio da se oni tamo nalaze, premda su postojale priče među starim metalurzima koje su potkrepljivale njegovo otkrice. Hudson se odlučio započeti proizvodnju tih dragocjenih metala koji se koriste kao katalizatori ali nalaze primjenu i u elektronici te astronautici a za pomoć se obratio jednom znanstveniku, stručnjaku za analitičku kemiju koji je bio voljan pomoći mu, uz uvijet da ostane anoniman. Analiza tvari iz Hudsonovog rudnika bila je jedna stvar, no ekstrakcija plemenitih metala sasvim druga. Kada je kemijskim postupkom dobiven oksid rodija, te elementarni rodij sve je naizgled bilo u redu. Iznenadjenje je nastalo kada su uzorke poslali u laboratorij na testiranje i kada se otkrilo da uzorci nisu niti rodij, niti rodijev oksid već željezo, silicij i aluminij. To se uopće nije slagalo sa činjeničnim stanjem tim više što željezo, aluminij i silicij uopće ne grade soli takve boje i svojstava, koje su bile očigledne. Hudson je zagrebao po pokrovu jedne od najvećih misterija koje ljudski rod poznaje. Kemijski elementi, koji bi trebali imati nepromjenjiva svojstva, u ovom slučaju ne samo da su ih mijenjali, ne samo da ih se nije moglo detektirati, već su se na čudesan način, bar sa stanovišta analitičke kemije, maskirali u druge elemente. Da bi stvar bila čudnija, frakcijska vaporizacija primjenjena na soli kupljenog rodija rezultirala je njegovim nestankom. Sada više nije bilo sumnje da platinoidi, i to ne samo oni iz rudnika već i u kupljenim uzorcima, mogu prijeći u neko drugo stanje, stanje u kojem ih analitički uređaji ne mogu ispravno detektirati. Dodatni eksperimenti u General Electricsu su pokazali da njihova katalitička svojstva ostaju sačuvana i da se rodij i iridij ispravno ponašaju u gorivim ćelijama i katalitičkim konverterima bez obzira što analize govore da to uopće nije niti rodij niti iridij. Čak štaviše, fantomski rodij, nakon reakcije u gorivoj celiji, na kraju se izlučuje na elektrodama kao normalni, detektabilni rodij, točnije, pojavljuje se niotkud. Hudson je poslušao savjete stručnjaka i patentirao čak 11 patenata vezanih za transformaciju platinoida u to čudno, nemetalno stanje i natrag, u metalno stanje. Elementi u tom stanju dobili su naziv Orbitally Re-arranged Monatomic Elements (orbitalno rearanžirani monoatomarni elementi) ili skraćeno ORME. Postoje i alternativni nazivi poput m-state elementi i ORMUS, a fizika ih poistovjećuje sa bose-einsteinovim kondenzatom i naziva visokospinskim stanjem tvari. Kada zlato prijeđe u visokospinsko stanje, ono potpuno gubi svoja metalna svojstva i postaje fini bijeli prah. Bijeli zlatni prah se spominje tijekom čitave ljudske povijesti, no do dana današnjeg nitko nije utvrdio što je to.
Čudesna svojstva ORME materijala Postupak dobivanja ORME elemenata svodi se na postupak sličan onom primjenjenom u Ruskoj akademiji. Metal se otapa u kiselinama kako bi nastale njegove soli i onda se izvodi frakcijska vaporizacija u kontroliranim uvijetima, i ona najčešće traje oko 70 sekundi. U postupku se zapaža da se soli pretvaraju u spojeve metala sa vodikom, koji metalima donosi jedan proton i tako nastaju vodikovi metaloidi, npr. vodikov aurid, vodikov rodid itd, a nakon toga odlaskom protona nastaje bijeli prah. Termo gravimetrijska analiza pokazuje gubitak težine od čak 44%. Istraživanja Saharova i Puthoffa bacaju sasvim novu sliku na inerciju i gravitaciju i u skladu sa tim istraživanjima uočava se kako je ona posljedica međudjelovanja materije i energije vakuuma, odnosno njegovih vibracijskih modova. U tom kontekstu, inercija materije nije ništa drugo nego otpor sličan lorentzovoj sili u magnetskom polju, koju materija osjeća kada se ubrzava kroz vakuum. Ukoliko materija interreagira u samo dvije dimenzije, umjesto u tri, dolazi do gubitka težine koji iznosi 4/9 ili u postocima 44,4%. Takvo se ponašanje događa samo u slučajevima supravodiča, što vodi na činjenicu da su ORME supravodljivi. I zaista, čak i bez osvrtanja na te moderne znanstvene hipoteze moguće je vidjeti da ORME zaista jesu supravodljivi a razlog toj pojavi treba tražiti na razini samih atoma. U skladu sa teorijom bez obzira na temperaturu metala kojega grade, sami atomi imaju internu termodinamičku temperaturu koja ovisi o tome koliko je atoma u interakciji. Što je manje atoma u klusteru, temperatura je niža. Kada je atom samostalan, teorija tvrdi da mu interna temperatura mora iznositi svega 2 do 3 Kelvina. Teorije najčešće uzimaju u obzir samo dvije vrste supravodljivosti, i to prve i druge vrste. U Oba slučaja potrebna je kristalna rešetka koja ima što nižu vibraciju kako ne bi remetila suptilnu „igru“ elektrona koji stvaraju tzv. Cooperove parove, što je uvijet supravodljivosti. Stoga rešetka mora biti ohlađena na vrlo nisku temperaturu gdje se gube njezini vibracijski modovi. No postoji i treća mogućnost a ta se odnosi na sparivanje elektrona u samom atomu ili pak u grupi od dva atoma koji su se zgusnuli u kondenziranu jezgru. Tada kristalna rešetka ne igra ulogu, pa je supravodljivost praktički neovisna o temperaturi. Kada govorimo o diatomima, što je prava istina iza onoga što je Hudson prvobitno naslutio, koji grade kondenziranu jezgru, oni dijele jedinstveno kvantno stanje pa se takva vrsta tvari naziva bose-einsteinov kondenzat.
Pojednostavljeno bismo mogli reci da se dva atoma prožimaju i ponašaju kao jedan. Bose-einsteinov kondenzat je supravodljiv, no do sada se smatralo da ga je moguće dobiti samo u kontroliranim laboratorijskim uvijetima na niskim temperaturama. Uviđanje da su ORME bose-einsteinov kondenzat na sobnoj temperaturi baca sasvim drugo svjetlo na čitavu fiziku čvrstog stanja navodeći nas da preispitamo svoja znanja o građi tvari. Znanstvena istraživanja provedena na materijalu koji je Hudson patentirao kao ORME, pokazala su da atomi koji ga sačinjavaju imaju povišen spin jezgre, a elektroni su joj bliži, na višem spinskom stanju i stvaraju Cooperove parove. Takvi atomi se ne vežu u molekule, ne grade kristalnu rešetku, i općenito, ne slijede pravila koja slijede „obični“ atomi. Jezgre i valentne ljuske su im vretenasto izdužene preko omjera 2:1 a sam izgled podsjeća na vreteno sa propelerima na svakoj strani. Kao i svi supravodiči, i ORME su izraziti dijamagnetici, što znači da odbijaju magnetsko polje i bježe iz njega. To je tzv. Meissnerov efekt, koji je posljedica indukcije unutar supravodiča a inducirana struja koja se kreće unutar njega stvara magnetsko polje suprotnog smjera. Budući u supravodičima ne postoji ohmski otpor, ta se struja ne gubi i zbog toga supravodič može levitirati na magnetskim silnicama. Kasnije ćemo vidjeti da je upravo Meisnerov efekt ključan za objašnjenje ponašanja ORME materijala.
Povjesni kontekst Prve naznake koje govore da su ljudi poznavali ORME nalazimo još u Mezopotamiji i starom Egiptu. Ljudi mezopotamije poznavali su bijeli zlatni prah koji su nazivali shem-an-na, dok su ga egipčani zvali mfkzt (mufkuzt). An-na znači vatreni kamen, a kada se izmjesi u čunjasti oblik poput kolačića, dobiva ime shem-an-na. Jedan tekst iz vremena 5. dinastije, koji je pronađen u grobnici kralja Unasa u Sahari, spominje kralja koji živi s bogovima u poljima mufkuzta, što je zemaljski ekvivalent egzoterične lokacije koja se naziva Polje blaženstva. Postojala su i brojna druga zvučnija imena pa se tako u razdoblju Starog carstva spominju imena kao „Zlatna suza iz Horusovog oka“, „Pljuvačka Stvoritelja“, i „Sjeme nebeskih otaca“. Ta imena nisu čudna ako se zna da se bijeli zlatni prah može pomiješati sa vodom i dobiti bijela želatinozna smjesa koja liči na sjeme. Mnogo zanimljivije zvuči tvrdnja da su egipčani koristili bijeli zlatni prah u svrhu pročišćenja ili pogrebnih svećanosti faraona. Postojao je i svojevrsni post u kojem bi se faraon podvrgnuo 9-dnevnom postu nakon kojega bi 30 dana uzimao samo kruh konusnog oblika pripravljen od bijelog zlatnog praha koji se nazivao „kruh života“. Konusni predmeti koji se daju kao hrana faraonima prisutni su na svakom koraku u egipatskim spisima, no postoji posebno mjesto gdje sve vrvi od mufkuzta, te dragocjene tvari koju su egipčani visoko cijenili. To je egipatski hram u Sinajskoj pustinji na biblijskoj planini Horeb iz vremena 2600. godine pr. n. e., kojega je otkrio Sir William Flinders Petrie 1904. godine i koji je pored tekstova u kojima se spominje mufkuzt i slikarija koje prikazuju konusne predmete, sadržavao i zavidnu količinu bijelog praha koja se mogla mjeriti u tonama. Nažalost, arheolozi nisu previše obraćali pažnju na taj bijeli prah misleći da je to pepeo žrtvovanih životinja, pa ga je vjetar raznio kroz otvorena vrata hrama posvuda po pustinji. Arheolozi nisu ni slutili da su prepustili vjetru čisto zlato, u njegovom iskonskom obliku.
U poznatom Anuovom papirusu starom gotovo 4000 godina, pronađenom u grobnici Pepija II, može se pronaći slijedeći tekst: „Ja sam očišćen od svih nečistoća, što je to? Uskrsnuo sam kao zlatni soko Horusa, što je to? Stupio sam u društvo besmrtnika, a da nisam umro, što je to?“ Često spominjano pitanje „što je to“ zapravo je naziv za čudesni bijeli prah koji je obnavljao faraonov život i uvodio ga u stanje u kojem može komunicirati sa bogovima i besmrtnicima. 1450. godine p.n.e., faraon Tuthmozis III je okupio metalurge i utemeljio Veliko bijelo bratstvo, koje je čuvalo znanje vezano uz proizvodnju „bijelog praha projekcije“ a njihovo je ime i dan danas prisutno u okultnoj literaturi. Židovi, obrtnici i metalurzi u starom Egiptu, imali su također sličan naziv za tu bijelu tvar i nazivali ga Ma-Na što se može slobodno prevesti kao „Što je to“. Treba spomenuti da premda su teški metali izrazito otrovni, njihovo visokospinsko stanje, a zbog izostanka klasičnih kemijskih reakcija, nema nikakva toksična svojstva. Nakon Izlaska iz Egipta židovi su sa sobom ponijeli i vještinu pripremanja bijelog praha, a Amalekiti sa kojima su se mimoišli u pustinji kasnije su poharali Egipat i tako je tajna postala svojina isključivo Židova. Biblija spominje Zlatno tele koje je načinio Mojsijev brat Aron od zlatnine prikupljene od Izraelita. Također se govori kako se Mojsije razbjesnio i sažgao zlatno tele u bijeli prah te njime nahranio Izraelite. Još je jedna zanimljivost vezana uz bijeli prah: ukoliko se on rastali, može se od njega načiniti staklo. Potpuno providna tvar koja je po kemijskom sastavu čisto zlato. Biblija u Otkrovenju govori kako će ulice novog Jeruzalema biti popločene zlatom, čistim poput providnog stakla. I mnoge druge legende poput one o Kovčegu saveza povezane su ne samo sa bijelim zlatnim prahom, već i sa lokacijama na kojima su ga egipčani dobivali. Sinajske visoravni su vulkanski teren, a to je pogodno tlo za dobivanje zlatnih i bakrenih ruda iz kojih se može proizvesti bijeli zlatni prah. No bitnije je spomenuti da su u srednjem vijeku alkemičari gotovo doslovno govorili o svojstvima ORME tvari što je znanost odbacila kao puste legende i metafore. Bozoni i fermioni Barry Carter, jedan od velikih praktičara ali i teoretičara na području proizvodnje i primjene ORME platinoida pozabavio se jednom previđenom činjenicom. Kada David Hudson govori o zlatu koje prelazi u visokospinsko stanje, zanemaruje činjenicu da zlato ima neparan broj protona. Sva svojstva, osobito svojstvo supravodljivosti, koja pokazuju ORME govore u prilog činjenici da oni moraju biti bozoni, čestice cjelobrojnog spina i stoga parnog broja protona odnosno elektrona. Za razliku od fermiona, bozoni mogu dijeliti isto kvantno stanje, pa se stoga ne primjenjuje paulijev princip isključenja. Tako sve čestice mogu zauzeti najniže energetsko stanje i to je osnova za kreiranje bose-einsteinovog kondenzata. No zlato ima neparan broj protona a time i elektrona i stoga nije bozon. Iz tog razloga ne može prijeći u ORME stanje.
Drugim riječima zlato ne može biti monoatomarno i bozonsko, kao što to ne mogu biti ni kobalt, bakar, rodij, srebro i iridij za razliku od nikla, rutenija, paladija, osmija, platine i žive koji to mogu zbog parnog atomskog broja.
Da bi zlato postalo bozon, mora se spariti sa još jednim „neparnim“ atomom, na primjer vodikom. Ako se prisjetimo da je pri dobivanju m-state tvari Hudson koristio hidrogenizaciju jasno je što se moglo dogoditi. Zlato i vodik sparuju se u bose-einsteinov kondenzat. Njihove jezgre se stapaju i nastaje kondenzirana jezgra koja zadovoljava bozonsku parnost. Čak štaviše, takva jezgra je manja od one koju ima metalno zlato, i zato se na spektroskopu zlato više ne može detektirati (spektroskop je ograničen valnom duljinom rendgenskih zraka koja je veća od promjera kondenzirane jezgre). Tu se pojavljuje jedna zapanjujuća činjenica. Vodikov atom sastoji se zapravo samo od protona i elektrona. Na taj način, on je donor protona, a zlato koje dobije taj proton zapravo se više ne razlikuje od žive. ORME zlato zapravo je m-state živa. Iz te tvrdnje je lako zaključiti da su alkemičari bili u pravu kada su govorili o postupku dobivanja zlata iz žive. Da bi se m-state živa pretvorila u metalno zlato potrebno ju je samo zagrijati na crveni sjaj. Je li zapravo bijeli zlatni prah u biti m-state živa? Najvjerojatnije je to zapravo mješavina više metala u visokospinskom stanju, no moglo bi se reći da jest. Alkemijski postupak mogao bi se zapravo sastojati u dobivanju m-state žive iz metalnog stanja a zatim njezin povratak ali ne u metalnu živu već u metalno zlato. Takva tranmutacija elemenata ne zahtijeva nuklearne reaktore, već samo manipulaciju sa vodikom tj. protonom i praktički je do sada bila neshvatljiva iz razloga što nitko nije znao da postoji visokospinsko stanje atoma. Postoji još jedno pitanje koje može mučiti one koji pokušavaju rastumačiti kako ORME postoji na makroskopskom planu. Uzme li se u obzir da m-state materijali ne grade klasične kemijske veze i stoga ne grade ni kristalnu rešetku, sasvim je jasno da ne mogu na makroskopskom planu graditi čak ni bijeli prah.
ORME bi se ponašali prije kao plin, nego kao kruta tvar ili prah. Što je dakle bijeli prah i kako on nastaje? Bijeg od magnetskog polja Već smo spomenuli kako su ORME supravodljivi, te stoga pokazuju izraziti Messnerov efekt, tj. Bježe iz magnetskog polja. To se može primjetiti i u laboratorijskim uvijetima kada se prah udaljuje od magneta, ali jednako tako i u prirodi gdje ORME na svaki način pokušava anulirati utjecaj zemljinog magnetskog polja. Kako bi se to postiglo, ORME atomi se oklapaju molekulama iz svoje okoline, stvaraju si antimagnetsku zaštitu. Nađu li se u vodi, stvorit će oko sebe ikozaedarske grozdove molekula vode. Takvi kavezi moći će graditi veće spojeve i tako sagraditi čestice koje čine bijeli prah. Kada homeopatija gleda vodu kao memoriju, kao fluid sposoban zapisati i prenijeti informaciju, postavlja se pitanje mehanizma koji je tu na djelu. Kako i gdje voda zapisuje tu informaciju? Analizom strukture vode mogu se uočiti kvantne domene, svojevrsna područja sa istovrsnim koherentnim oscilacijama koja se poput otoka protežu volumenom vode. Sve molekule vode unutar jednog područja su usklađene i vibriraju jednako. Djelovanjem na vodu mogu se stvoriti specifične raspodjele takvih kvantnih domena koje tada mogu poslužiti kao memorijske ćelije. Voda je sposobna pamtiti svojstva koja je imala kada je bila pomiješana sa nekim drugim tvarima, i iskazati ih kada te tvari više u njoj nema, ili kada je razrijeđenjem njezina koncentracija pala ispod granica detektabilnosti. Homeopatija poznaje tu činjenicu i primjenjuje ih u postupcima sukcesivnog razrjeđivanja kod pripravljanja homeopatskih pripravaka. Kvantne domene imaju svojstvo propagacije i kopiranja. Svježa voda koja se pomiješa sa vodom koja ima određena svojstva, zadobit će ih u vrlo kratkom roku. Struktura kvantnih domena proširit će se i na dodanu vodu. No ako voda gradi fluidne strukture, možemo se zapitati i tko te strukture nadzire, odnosno tko je arhitekt vode. Poznavajući svojstvo ORME da od molekula iz okoline gradi štit od magnetskog polja Zemlje, možemo postaviti i hipotezu da su upravo ORME zaslužni za stvaranje kvantnih domena, ili bar za upravljanje njima. ORME zahvaljujući kvantnomehaničkim svojstvima supravodiča, mogu mođusobno komunicirati usklađujući si vibracijske faze i na taj način uspostavljati vrlo složene strukture unutar vode. Kolektivno usklađivanje molekula vode koje čine kvantne domene, ima u pozadini mehanizam zasnovan na svojstvima ORME tvari koja se uvijek nalazi u vodi. U živim stanicama postoje također arhitekti koji su odgovorni za rast i razvoj stanice po točno utvrđenim pravilima. To su mikrotubule. Biologija je nagovještavala da mora postojati svojevrsna komunikacija koja će usklađivati rad stanica. Sva su efekta primjećena u istraživanjima mikrotubula: optička koherencija i supravodljivost. Na neki način, mikrotubule su kompjuteri koji mogu odlučivati kako će se stanica ponašati, no nitko nije razjasnio kakva bi to tvar u njima mogla biti supravodljiva. ORME unutar vode, mogao bi razriješiti tu misteriju ali također pokazati kako je ključan faktor u funkciji živih organizama. Neodarwinisti također govore o usklađivanju organizama, pa je po njima ključni dio evolucije suradnja a ne rivalstvo. Živi organizmi nisu jedinke, odvojene jedne od drugih, već su u stalnoj međusobnoj komunikaciji pomoću koje se usklađuju i na taj način bolje reagiraju na izazove okoline. Lamarkizam, koji je predhodio darwinizmu zagovarao je princip adaptivne mutacije, dakle mehanizma po kojem bi živi organizmi svjesno mijenjali svoj genetski kod, dakle svjesno evoluirali kako bi se prilagodili datim okolnostima. Adaptivne mutacije bile bi na taj način brže i učinkovitije od selekcije. No Lamarkizam nikada nije imao dokaza za opstojnost svojih teorija pa je odbačen. U novije vrijeme, posebno kada kreacionizam ponovno kuca na vrata a darwinove teorije sve teže odgovaraju na pitanja koja se pojavljuju, upravo je kvantna koherencija među organizmima i lamarkova teorija adaptivnih mutacija ključ, koji bi mogao ponuditi smisleniji odgovor nego što ga ima kreacionizam, i tako nadopuniti praznine koje je darwinizam ostavio.
Smatra se da ORME posjeduje svojstva da djeluje na DNK molekule i obnavlja oštećene informacije. Eksperimenti na Cisplatinu, lijeku protiv raka koji u svojoj strukturi ima mikroklastere platine, pokazuju da je on u nekim slučajevim nedjelotvoran na stanice raka, jer umjesto da ih uništava, oni ih počinje popravljati. Kako funkcionira taj mehanizam obnavljanja? Kada platina prijeđe u visoko spinsko stanje, svi elektroni se počinju uparivati u Cooperove parove, i na taj način više nema slobodnih valencija za gradnju kemijskih veza. No sa druge strane oni se mogu kvantno usklađivati i djelovati katalitički na reakcije tvari uz koje se nalaze. Na taj način se objašnjava i djelovanje ORME-a na DNK molekule u zdravim stanicama. ORME elementi služe kao prijenosnici informacija koji usklađuju stanice čitavog tijela. Pod pretpostavkom da je većina stanica u tijelu ipak zdrava, ORME može kopirati informacije iz zdravih stanica u one bolesne. Kako se ORME uz neku zdravu stanicu sinkronizira, tako on šalje informaciju na kvantnom nivou svim drugim ORME atomima. Oni se međusobno usklade po principu većine, a to je zapravo ispravna informacija. Tada svaki ORME atom djeluje katalitički na svoju okolinu i prilagođava ga informaciji koju ima, što znači da ozdravljuje one stanice koje su oštećene. Premda je u slučaju Cisplatina to nepoželjno, jer se njime djeluje samo na stanice raka koje se mogu na taj način regenerirati u tim iznimno rijetkim i nepoželjnim slučajevima, generalno gledano, primjenjeni na čitav organizam ORME djeluju pozitivno. David Hudson govori o tome kako ORME regeneriraju oštećeni DNK, pri čemu je važno naglasiti kako je gomilanje pogrešaka pri kopiranju genetskog materijala osnova ne samo bolesti i imunoloških problema već i samog starenja organizma. Ako ORME zaista može regenerirati oštećenja na DNK molekulama, onda je on i lijek protiv besmrtnosti a upravo o tome govore i stari egipatski spisi. U vrijeme starih dinastija faraoni se u egiptu nisu mumificirali. Oni bi se tijekom obreda uzimanja kruha života regenerirali, ili, alternativno pridružili besmrtnicima u poljima mufkuzta. Faraoni bi odlazili stepenicama prema nebu i taj se uspon prikazivao na egipatskim slikarijama stiliziranim oblikom stepenica, što je poznati i vrlo česti element zvan „Djed“.
Tek kasnije, kako se znanje o vještini pripravljanja bijelog zlatnog praha izgubilo, počelo se sa mumufikacijama, kako bi se tijela sačuvala dok ne dođu tvorci, ili gospodari, koji će ga znati regenerirati. Biblija također spominje dugoživeće ljude, poput Noaha koji je živio 900 godina, a zanimljivost je veća ako se uvidi da je on živio baš na mjestu gdje su egipčani iskopavali rudu iz koje se dobivao mufkuzt. Eksperimenti sa uzimanjem ORME tvari pokazali su da djeluju energizirajuće na tijelo. Čak se spominju efekti slični onima kod kundalini joge. Egipčani su govorili o svjetlosnom tijelu i potrebi da se ono hrani jednako kao i fizičko tijelo. Kruh života bio je nužan za obnavljanje svjetlosnog tijela. Srednjovjekovni alkemičari su pored transmutacije žive u zlato čitavo svoje viđenje svijeta zasnivali na kamenu mudraca. Ako se prihvati tvrdnja da je to zapravo tvar načinjena od visokospinskih ORME atoma, mnoge stvari postaju potpuno jasnije. Čudesna svojstva eliksira života više nisu tako mistična, postaje potpuno jasno zašto je od njega i pomoću njega moguće dobiti zlato.
On zapravo i jest samo zlato, ali u takvom stanju da ga je teško prepoznati. U današnje vrijeme, nakon ispitivanja svojstava organskih supstanci došli smo do zaključka kao su m-state elemnti prisutni u svima njima, i da su upravo oni zaslužni za svojstva koja imaju. Ekstrakt Aloa vere sadrži vrlo visoki stupanj rodija i iridija u visokospinskom stanju. Lijekovi za tumore i AIDS poput Essiac čaja i Ace Mannana sadrže i do 90% m-state rodija, premda se do sada smatralo kako su to organske tvari poput oligosaharida. Općenito se smatra da je m-state rodij ključan pri liječenju raka. ORME-a ima i u mrkvi, algama, zapravo na svakom koraku. U novije vrijeme se izvode eksperimenti kako bi se ORME dobivali i iz vode. U tu svrhu se kontruiraju cijevi za vrtloženje kroz koje voda prolazi u viru te ulazi u magnetsko polje koje zarobljava ORME atome.
Primitivan uređaj može se napraviti i na način da se oko dna obične staklene čaše postave permanentni magneti a zatim ulije voda. Zbog jakog dijamagnetskog učinka ORME će se koncentrirati uz površinu vode, pa možemo pomoću cijevi isisati vodu sa dna i tako povećati koncentraciju ORME tvari u vodi. Dakako postoje i daleko sofisticiraniji uređaji ali njihov opis bi zahtijevao mnogo više prostora. Upravo najveće tajne koje čovjek poznaje, često nisu svjetlosnim godinama udaljene negdje u dubinama svemira, već su tu, pored nas.
Ako imamo oči da ih ugledamo, mnoge tajne, za koje smo mislili da pripadaju svijetu bajki, mitova i legendi, bit će nam rasvjetljene.
