ISTINA O VITAMINIMA

Nakon dugog tretmana raznim sintetičkim lekovima mnogi lekari se dosete da na recept dopišu i neki kompleks vitamina da bi se organizam nakon bolesti oporavio. Te vitamine ćete jednostavno kupiti u apoteci, uzimaćete ih u propisanim dozama i... I trebalo bi da opet budete zdravi kao pre. Ako vam propisana terapija lekovima nija vratila zdravlje, onda će vam doktor promeniti terapiju i tretirati vas ponovo nekom drugom hemikalijom iz nekog vademekuma raznih farmaceutskih kompanija.
Oni kojima ni to ne pomogne, ostaje da čitavog života budu pod pod medikamentima, da idu od jednog do drugog lekara na razna ispitivanja i kontrole, po nove i nove lekove, dok će mnogi na svoju ruku početi da gutaju i vitaminske tablete. Za one koji nakon svih ovakvih dugoročnih alopatskih tretmana odu na Onaj Svet, rodbina će reći da su godinama od koječega bolovali i da im je Gospod, eto, samo skratio muke. Uostalom, danas je postalo normalno ići kod lekara i piti sintetičke lekove. Da još napomenemo da će vam doktori kod uzimanja vitamina savetovati i da ne preterujete jer može doći do hipervitaminoze. Mnogi su u svojoj praksi takve slučajeve i imali.

Nažalost, i kada su ovi vitalni nutrijenti u pitanju, neka saznanja o njima su jednostavno istrgnuta iz istorije medicine i zauvek "pokopana" daleko od očiju stručne javnosti i sudenata medicine. I to se dogodilo sa mnogim istraživanjima vitamina rađenim sve do šezdesetih godina 20. veka. Jedan od pionira koji se ovom materijom ozbiljno bavio jeste i američki stomatolog Rojal Li, kada se najpre zapitao odakle nastaje karijes kod ljudi i zašto je učestaliji kod dece koja su inače podložnija bolestima. On nije ovenčan nikakvom nagradom i za njegove radove je malo ko u svetu čuo. Ali je zato čitavog života teško proganjan od američkih sudova i američke Federalne agencije za hranu i lekove, FDA, koja je čak izdejstvovala da mu sud naloži da sva svoja istraživanja o vitaminima mora da uništi. Radilo se o njegovim proučavanjima vitamina tokom 20 godina.

Njegove tvrdnje da skoro sve bolesti nastaju zbog pothranjenosti i da se određenim vitaminima i mineralima mogu lečiti mnoge bolesti, proglašene su teškim šarlatanstvom, pri čemu je posebno apostrofirana činjenica da je on bio samo zubar i to bez prakse. A istina je da je Rojal Li bio veoma studiozan u svemu čime se bavio, da je razmišljao veoma široko i da je u svemu želeo da dođe do samog fundamenta. Rođen je 1885. u Viskonsinu, a umro je 1967. Sam je publikovao mnogo radova za koje danas malo ko zna. Nažalost, Rojal Li ne samo da je bio ispred svog vremena već je imao i moćnog protivnika - a to je teško korumpirana američka državna administracija koja je radila (i danas radi) pod patronatom moćnog prehrambenog i hemijskog industrijskog kompleksa koji ne samo da proizvodi sintetičke lekove i sintetičke "vitamine", i sintetički hranu i sintetičke napitke, već je nakon Drugog svetskog rata i uzeo pod svoju kontrolu i medicinsku edukaciju i izdavačku istraživačku delatnost.


Zato se danas i u SAD i u Evropi na studijama medicine više pažnje posvećuje lečenju sintetičkim lekovima, dok se ljudski organizam izučava analiziranjem mrtvih rgana i tkiva (anatomija i histologija) i uopšte se ne više pravi razlika između sintetičkog i pravog vitamina. Ali vitaminC nije askorbinska kiselina, a vitamin Enije tokofereol, dok vitamin A nije retinol itd.

ŠTA SU ZAISTA VITAMINI?

Laički se delovanje vitamina najlakše može uporediti sa dobro skuvanom i ukusnom pilećom supom. Da bi ona bila prijemčiva za jelo mora se pripremiti tako da svi sastojci budu stavljeni u proces kuvanja koji traje određeno vreme. Neki od ovih sastojaka (na primer živo pileće meso ili paštrnak) ne mogu se jesti ako termički nisu dobro obrađeni, a šargarepa može, pri čemu kuvanjem dobija sasvim drugačiji ukus, ali i drugu hranljivu vrednost (zapravo je gubi).
Peršun i luk se mogu jesti sirovi, ali nisu baš prijatni za čulo ukusa u velikim količinama. Tu su onda i razni začini koji služe da konačni ukus skuvane supe bude potpuno drugačiji od svih ovih pojedinačnih ukusa. Ali, pravi efekat je kad se oni pomešaju. I to je supa koju možemo da jedemo sa guštom. Nešto slično se događa sa vitaminima. Zapravo jedan vitamin nije nikakvo pojedinačno molekularno jedinjenje ili supstanca, čak ni kompleks jedinjenja ili supstanci, već proces u kome se određeni sastojci iz čitavog vitaminskog kompleksa nađu u međusobnoj elektro-biohemijskoj interakciji na određenoj temperaturi (u ljudskom organizmu se "kuvaju" na 37 stepeni Celzijusovih) kako bi od svake ćelije omogućili transport i prihvat nutrijenata koji sadrže elektrone. Ovaj proces se odigrava i kod biljaka i kod životinja. Samo je stepen termičke obrade različit.

Dakle, vitamini su samo biološki kompleksi u trenutku njihove aktivnosti. Njihova aktivnost zavisi od okruženja u kome stupaju u elektro-biohemijske interakcije - odnosno od sredine u kojoj se biohemijski aktiviraju. Ova vitaminska aktivnost se odigrava samo kada su ispunjeni svi uslovi i kada su prisutni svi neophodni faktori za njihov rad. Tada je njihovo delovanje sinergijsko.

Tako je još Rojal Li zapisao da vitamin A predstavlja: "...jedan radni proces koji se sastoji od nutrijenta, enzima, koenzima antioksidanata i aktivatora tragova minerala."

Vitamini su živa kompleksna forma koja je aktivna ili se može aktivirati u određenim uslovima i niti jedan njen fragment se ne može izolovati i nazvati vitaminom. Takvi izolovani fragmenti ne mogu biti vitaminski funkcionalni u organizmu, a samim tim nema ni vitaminskog (vitalnog) procesa.

A da bi ćelija u organizmu uzela nutrijente iz vitaminskog kompleksa, koji uvek sadrži i minerale u tragovima, ovaj kompleks se mora biti aktivirati odnosno mora postati živ. Ukoliko dođe samo do simulacije ovakve aktivnosti, kada ćelija zbog sličnosti oblika molekula uzima sintetički fragment vitamina, to neće predstavljati funkcionalan unos nutrijenata, a može dovesti i do toksikacije. A sintetički vitamini to upravo i jesu - hemijske kopije fragmenata prirodnog vitaminskog kompleksa, ali izdvojene iz kompleksa, i onda kamuflirane u molekule istog oblika koji se tako ubacuju u proces hranjenja ćelija. Ali oni nisu hrana već otrov za ćeliju. Dakle, ako u supu ubacite rezance od rafinisanog brašna, vi ćete tako ubaciti felerične mrtve molekule koji će se vremenom negde taložiti u organizmu jer će ih ćelije odbacivati kao - đubre. Rafinisano brašno kao i rafinisan šećer nemaju polje elektrona (kako je to otkrila dr Budvig) i njihovi molekuli su mrtvi.

INDUSTRIJSKA PROIZVODNJA HRANE JE VEOMA UNOSAN BIZNIS

Funkcionalni vitamini u živom organizmu su samo kompletni vitaminski kompleksi koji su živi. I to je prirodna hrana čoveka u "Rajskom vrtu". Plod voća ili povrća direktno ubran sa grane ili iščupan iz zemlje (kroz koje još protiču elektroni). Nažalost, kapitalistička filozofija stvaranja profita učinila je da se i proizvodnja hrane tretira isključivo kao biznis koji donosi profit. Besomučno oranje ispošćene zemlje i uzgajanje goveda i živine hranjenih koncentratima, učinilo je da prirodnog vitaminsko-mineralnog kompleksa nema više ni u prirodnoj hrani. Stvaranje veštačkog - sintetičkog đubriva zadalo je poslednji udarac čovečanstvu koje je počelo da se ozbiljno suočava sa pothranjenošću. Dakle, industrija proizvodi ogromne količine ukusne hrane, ali u njoj nema vitalnih nutrijenata.

O tome kakve su pogubne posledice ovog biznisa počeo je da shvata i Rojal Li, čim se upoznao sa knjigom dr Harvija V. Vileja (Harvey W. Wiley), bivšeg direktora državnog američkog Biroa za hemiju. Wilej je bio njegov poslednji direktor sve do 1912., kada je smenjen, a biro ukinut. Razlog je što se ova institucija na čelu sa Vilejem žestoko suprotstavila plasiranju na tržište hrane i pića sa opasnim satojcima. Njegov stav je bio sledeći: "Nijedan prehrambeni proizvod u našoj zemlji neće imati tragove benzoeve kiseline, sumporne kiseline ili sulfata i ni najmanji sadržaj stipse niti saharina, izuzev za medicinske potrebe. Nijedno bezalkoholno piće ne treba da sadrži kofein ili teobromin (koji se nalazi u zrnima kakaoa). Nijedno izbeljeno brašno ne sme ići u trgovine. Naša hrana i lekovi moraju biti u potpunosti lišeni ijednog oblika krivotvorenja i lažnog etiketiranja. Proizvođači hrane i posebno prehrambeni kombinati treba da posvete svu svoju energiju poboljšanju javnog zdravlja i promovisanju sreće u svakom domu tako što bi proizvodili pšenično brašno od celog zrna, neusitnjeno žitno brašno i krupno brašno."

Takvim stavom on je praktično poveo spor protiv Koka-Kole (videćemo kasnije zašto) . Zato je umesto Biroa za hemiju, korumpiran državni vrh doneo zakon o osnivanju Agencije FDA. Na mesto direktora postavljen je podobniji doktor Elmer Nelson, koji je imao mnogo fleksibilniju filozofiju o pitanju ishrane, iskazanu njegovom tvrdnjom: "Potpuno je nenaučno izjaviti da je dobro hranjeno telo spremnije da se odupre bolesti nego slabije hranjeno. Moje mišljenje je da ne postoji dovoljno eksperimenata koji bi dokazali da je nedostatak nekih nutrijenata u ishrani nešto što stvara prijemčivost bolestima". (Elmer Nelson MD, Washington Post). Od tada do danas FDA nepogrešivo radi u interesu profita privatne farmaceutske i prehrambene industrije.

VITAMINI SU KAO TOČKOVI U TOČKOVIMA

Čitav kompleks koji funkcioniše kao vitamin A ( do sada se zna) sadrži sledeće molekule: retinole, retinoide, retinal karotinoide, karotine, masne kiseline, vitamin C, vitamin B, vitamin D, enzime, minerale. (Vitamins and Minerals, Somer 1992). Očigledno je da se u ovom vitaminu nalaze čitavi kompleksi drugih vitamina. Zato je doktor Rojal Li vitamine opisivao kao "točkove u točkovima". I oni su funkcionisali samo tako. Kada se jedan točak izvadi iz drugog, to onda nije taj točak, već neki drugi koji se takođe može okretati, ali drugačije.

Sve do 1924. čitav vitaminski kompleks iz hrane dobijan je iz cele biljke bogate vitaminima, tako što se iz vlakana uklanjala voda u jednom hladnom vakuumskom procesu, bez delovanja hemikalijama, i onda se pristupalo pakovanju tako da čitav kompleks ostane postojan. Na ovaj način su svi "točkovi" bili upakovani jedan u drugom i vitaminsko-mineralni kompleks je time bio netaknut. Ali, 1931. moćni farmaceutski gigant La Roche otkrio je način da sintetiše jedan fragment vitamina A (koji je inače otkriven 1919). Tako su izdvojili retinoične kiseline, počeli da ih hemijski sintetišu i nazvali su to vitaminom A.

Većina sintetičkih A vitamina sastavljena je od retinala, retinola ili retinoične kiseline. I to se naziva vitaminom koji je pročišćen i kao takav se nalazi i danas u prodaji kao "vitamin A". I on u većim dozama, logično, deluje toksično. Toksičnost vitamina A poznata je kao hipervitaminoza A, i isključivo je posledica unosa "pročišćenog" vitamina, a nikada celog prirodnog kompleksa. Zato se danas u medicinskoj literaturi može pročitati i ovo: "Posledice trovanjavitaminom A su: rast tumora, poremećaj sa zglobovima, osteoporoza, suvoća očiju usta i kože, povećanje jetre i slezine, defekti pri rođenju, pad imuniteta", navodi u svojoj knjizi Judit de Kava. Naravno, radi se o sintetičkom vitaminu A.

SINTETIČKI VITAMINI NISU ISTO ŠTO I PRAVI VITAMINI

Izolovani od svoje celine, ovi fragmenti ne samo da ne mogu da obavljaju svoju vitalnu funkciju već se tako sintetički uobličeni ubacuju u proces povezujući se sa ostalim vitaminskim kofaktorima koji su već u organizmu i tako ih zapravo izvlače iz organizma. Ovakvi sintetički fragmenti tako dovode do demineralizacije čitavog organizma. Već smo pisali o tome kako se molekuli kiselina u organizmu pre nego što se preko bubrega izluče moraju neutralisati vezivanjem za molekule alkalnih minerala. Za taj proces ovi kiseli molekuli najčešće uzimaju kalcijum iz kostiju. Tako kada neki zabludeli doktori konstatuju da čak pola miliona žena u Srbiji boluje od osteoporoze, oni uopšte ne vide da razlog može biti baš prekomerno uzimanje raznih medikamenata koji se svi u organizmu razlažu na teške kiseline i koji organizam demineralizuju. Ali, ostajući u svojim uverenjima (gde im je farmaceutski vademekum jedina biblija) nastavljaju da "leče"ovakve pacijente novim - jačim hemijskim supstancama i to takvim koje pacijenti "veoma teško podnose" i koji im stvaraju kamenčiće u bubrezima. Nažalost, i iz ovoga je očito da današnja alopatska medicina nema veze sa životom, već isključivo sa dilovanjem farmaceutika. Većina edukovanih lekara uopšte ne poznaje medicinu bez hemikalija.

A u prirodnom biološkom procesu koji pokreće kompleks vitamina A, beta karotin nastupa kao prethodnik - točak broj jedan.

Sintetizovana varijanta beta karotina je obično "stabilizovana" u rafinisanim uljima. U ovoj transmasnoj kiseloj formi tako dolazi do oksidacije beta karotina i hemijski čist beta karotin više ne može biti nutrijent. Ova promenjena forma se ne može konvertovati u vitamin A.

Skoro sav sintetički beta karotin se proizvodi u švajcarskom koncernu Hoffman - La Roche, od koga ga svi ostali kupuju i pakuju u svoje trgovačke vitaminske formule. Ukoliko se ova sintetička forma uopšte ne aktivira u organizmu mnogo je bolje nego ako se aktivira (uhvati u neki vitalni proces), jer tada može delovati kao toksin.

Ali, ovakav način proizvodnje vitamina koji se može patentirati i sintetisati hemijski u velikim količinama veoma je profitabilan. I tako nastaju skoro svi "vitamini" koje danas kupujemo po apotekama i dobijamo kao propisanu dopunsku terapiju od pogrešno edukovanih lekara.

VITAMIN C NIJE ASKORBINSKA KISELINA
Slična je priča sa askorbinskom kiselinom koju je farmaceutski biznis nazvao vitamin C. Ali, askorbinska kiselina nije vitamin C, već samo jedan metabolit koji se pojavljuje kao posledica aktivnog procesa (života) vitamina C.

Askorbinska kiselina je samo "antioksidativni omotač", jedan fragment vitamina C. Askorbinska kiselina je samo jedan izolovan destilat od vitamina C koji se stvara u prirodnim uslovima u jetri. Ona štiti funkcionalne delove celog vitaminskog kompleksa od brze oksidacije ili brze razgradnje. Kompletan vitamin C mora da sadrži, pored askorbinske kiseline, još i rutin, bioflavonoide, Faktor K, Faktor J, Faktor P, tirosinaze, askorbinogen i druge komponente kao što su tragovi minerala.

Ali farmaceutska industrija je u svojim laboratorijama izolovala samo askorbinsku kiselinu i nazvala je vitamin C. Onda su analizirali molekul i pokušali da nađu neki istog ili sličnog oblika koji bi se dobijao u nekom hemijskom procesu koji bi stvarao ove molekule u velikm količinama. I to su uspeli.

SINTETIZOVANA ASKORBINSKA KISELINA

Askorbinska kiselina se danas pravi u jednom patentiranom procesu koju uključuje kukuruzni skrob i isparljive kiseline. Preko 90 posto askorbinske kiseline u SAD se proizvodi u postrojenjima Nutley u Nju Džerziju, koja su takođe u vlasništvu Hoffman- La Roche, jednog od najvećih proizvođača sirovina za farmaceutike.
Najveći broj kompanija onda kupuje na veliko askorbinsku kiselinu od njih. Nakon toga kreće distribuiranje po tržištu. Svaka trgovačka marka ima svoju etiketu, svoje argumente, svoje formulacije, svaka tvrdi da ima bolji vitamin C iako su svi od istog snabdevača i nijedan nije uopšte nije vitamin C.
Postoji u SAD oko 110 kompanija koje prodaju vitamine. Samo u SAD se godišnje troši 9 milijardi dolara na kupovinu sintetičkih vitamina.
Manje od pet kompanija koriste čitav kompleks koji učestvuje u stvaranju vitamina C. I tako dobijeni vitaminski kompleks je mnogo skuplji. Razlog je što se čitav vitaminski kompleks teže može sačuvati.

MALE I VELIKE DOZE VITAMINA C I "VITAMINA C"

Kad su u pitanju prirodni vitamini hipervitminoza se nikada ne događa. Razlog je što se prirodni vitaminski kompleks u voću i povrću nalazi u veoma malim količinama, pa se fizičkim punjenjem želuca njihov unos nikada ne može prekoračiti. Želudac može da primi samo određenu količinu nutrijenata pa se tako sadržaj vitamina u njima meri u miligramima. Ali oni upravo tako u potpunosti postižu svoj efekat. Zato je doktor Rojal Li tvrdio da se skorbut (nedostatak vitamina C) može eliminisati samo sa 20 miligrama vitamina C i za to je dovoljan samo jedan paradajz.

Ali, jedan paradajz u organizmu stvara manje od 20 miligrama metabolita nazvanog askorbinska kiselina, pa je odatle nastalo verovanje da se mora uneti mnogo veća doza "vitamina C".

"Ceo vitamin C se nalazi u paradajzu, luku i citrusnom voću i u stanju je da brzo izleči skorbut. Ali, sintetički vitamin C to ne može", objavljeno je još 1842. u medicinskom časopisu Lancet.

Nobelovac dr Albert Szent-Georgi koji je zvanično otkrio vitamin C 1937, takođe je otkrio da se samo askorbinskom kiselinom ne može izlečiti skorbut. Tako je ponovo u laboratoriji istraživao delovanje C vitamina i pronašao da u njemu postoji i rutin.

Tako se prešlo na korišćenje askorbata, soli askorbinske kiseline, za koju su istraživači poput Lajnusa Polinga ili Irvina Stouna utvrdili da u megadozama ima izuzetan terapijski efekat za neke bolesti. Možemo li sada zaključiti da je dvostruki nobelovac Lajnus Poling sa svojom ekipom naučnika i dobio novac i Nobelovu nagradu upravo za ovakvu vrstu istraživanja - praktično istražujući samo delovanje askorbinske kiseline i askorbata. I on je pronašao da ovaj izolovani metabolit veoma povoljno deluje na mnoge kardiovaskularne bolesti. Pod uslovom da se daje u megadozama.

Ali, i rezultati ovakvih istraživanja farmakobiznisu se nisu dopali jer ni sintetizovani "vitamin C" se ne može tako dobro unovčiti kao što mogu neki daleko skuplji sintetički "lekovi", a posebno kardiovaskularna hirurgija i transplantacija organa.

Dakle, sintetički vitamini su veoma moćni, ali kao sintetičke droge (medikamenti), a ne kao vitamini. Jer i mala količina vitaminskih sastojaka kada su kompletni kao "točkovi u točkovima", može da napravi aktivan biološki proces u kome nastaju i funkcionišu vitamini. Ako ovog procesa nema, bez obzira na to koliko smo miligrama ili grama askorbinske kiseline ili askorbata uzeli, vitamini nemaju dejstvo.
Ali, davanje megavitaminskih doza sintetizovanih vitamina, posebno natrijum askorbata, kao što je pokazao Irvin Stoun, može imati veoma jak efekat kod izbacivanja određenih toksičnih molekula narkotika. Razlog za to je što su molekuli askorbata u nekim receptorima mozga radije prihvaćeni. U lečenju narkomanije izgleda da se radi o borbi dva toksina od kojih jedan izaziva zavisnost (heroin, opijum, metadon), a drugi ne. Dugotrajna dijareja nakon tretmana natrijum askorbatom jasno pokazuje njegovu toksičnost.

www.ivonazivkovic.net/ISTINA-O-VITAMINIMA.html

ISTINA O VITAMINIMA - THE TRUTH ABOUT VITAMINS - LA VÉRITÉ sur les vitamines - LA VERITA 'SUL VITAMINE - DIE WAHRHEIT über Vitamine

NEKRETNINE U HRVATSKOJ

KAKO "NAPRAVITI" ORME?

Pravilnije bi bilo kako uloviti orme? Ukoliko orma (ormujsa)ima u vodi, te ukoliko on bježi od magnetskog polja, tad uopće nije problem uloviti orme. Pogledajte skicu

ORME, ZLATO I ALKEMIJA

Već u 5. stoljeću p. n. e. grčki mislioci poput Leukipa i njegovog učenika Demokrita su naslutili kako je sva pojavna tvar izgrađena od sitnih elementarnih čestica koje su nedjeljive te su dobile naziv atomi. U današnje vrijeme, kada raspolažemo uređajima za mjerenje i analizu tvari koje smatramo savršenima, čini se potpuno nemoguće i pomisliti da postoji tvar o kojoj ništa ne znamo. Kvantna kromodinamika u stanju je opisati i objasniti čestice koje su gradivni elementi ne atoma, već još sitnijih nukleona i elektrona, i prema tim česticama, koje su podijeljene u dvije grupe, leptone i kvarkove, atomi su pravi divovi.

U tom svjetlu, potpuno je nemoguće i pretpostaviti da bi mogla postojati tvar sagradjena od atoma koja bi bila nevidljiva i neuhvatljiva i čiji se atomi ne bi mogli detektirati. Opće je mišljenje da ako znamo razbiti atomsku jezgru, da praktički nema za nas nepoznanica u svijetu atoma a ako poneka i postoji, ona je marginalna i više od akademskog interesa. Astronomi traže zagonetnu materiju negdje daleko u dubinama svemira, fizičari govore o pionskoj juhi i bose-einsteinovom kondenzatu no sve do prije nekoliko godina nismo bili svjesni da jedna takva, potpuno drugačija tvar, koja izmiče svim objašnjenjima i analizama, postoji tu uz nas, skrivena u običnoj materiji. Čak štaviše, ta tvar nam omogućava život, i bez nje ne bismo mogli funkcionirati. Još je nevjerojatnija činjenica da su ljudi za nju znali tisućama godina, ali smo ta znanja u novije vrijeme zanemarili, poistovječujući ih sa metaforama unutar vjerskih i mističnih učenja. Atomska fizika pretpostavlja da su atomske jezgre okrugle, ili točnije, sferno simetrične, i sve što znamo o elektronskim orbitalama, kemijskim vezama i građi tvari posljedica je izračuna Laplaceove jednadžbe za sfernosimetrični potencijal. No ukoliko bi se netko zapitao, što bi bilo kada jezgre ne bi bile okrugle, odgovor bi vrlo teško dobio. Računanje Laplaceove jednadžbe vrlo je složeno, i na tom problemu su nastale čitave grane matematike. To je svijet Legendreovih polinoma, kuglinih i Besselovih funkcija te mnogih drugih, običnom čovjeku potpuno nepoznatih matematičkih „čudovišta“ koje samo teorijski fizičari u potpunosti razumiju. No čak su i ta čudovišta od pomoći samo u ograničenim uvijetima. Ljudi mogu izračunati Laplaceovu jednadžbu za sfernosimetrični slučaj ili za slučaj cilindra, diska i tome slično. Generalno gledano nema rješenja i tek kompjuteri i numeričke metode mogu pomoći razriješiti te probleme. Ako jezgra nije sferno simetrična, problem se nezamislivo komplicira do mjere da se uopće više ne može govoriti o elektronskim orbitalama, a time i kemijskim vezama. Kako bi se takva tvar ponašala, može se samo naslućivati. Osim ako zaista i ne postoji. Ovaj napis će pokazati ne samo da takva tvar postoji, već i da je baza najvećih misterija otkada postoji naša civilizacija.

Zlatni rudnici Davida Hudsona David Hudson, farmer iz Arizone, iz pukog je hobbyja odlučio kupiti iscrpljeni rudnik zlata kako bi se posvetio radu na ekstrakciji plemenitih metala iz zlatonosne rude. U početku nije imao velikih ambicija, i cilj mu je bilo naučiti dobivati zlato uobičajenim postupkom pomoću cijanida. Primjenjujući taj postupak susreo se sa problemom. Nepoznata tvar se izlučivala u reakciji sa cijanidom i pri tom ometala izlučivanje zlata. Hudson je odlučio ispitati što je ta tvar. Stari kopači zlata su mu govorili da je ta tvar odavno poznata kao fantomsko zlato a da je zapravo mješavina platinoida, metala poput paladija, platine, iridija, osmija, rodija, rutenija...No na Cornell univerzitetu, spektroskopska analiza bazirana na metodi frakcijske vaporizacije, isparavanja tvari u električnom luku, pokazala je da to nije ništa drugo nego spoj silicija, željeza i aluminija. Hudson nije bio time zadovoljan pa je zatražio da se kemijskim putem iz tvari izdvoji sav silicij, željezo i aluminij. Kada je to učinjeno preostalo je 98% tvari, a spektroskopska analiza je pokazala da u toj tvari više nema ničega. Sumnjajući na platinoide koji imaju visoko talište, Hudson je odlučio poći tamo gdje imaju bolji aparat koji će moći duže vrijeme održavati električni luk, i nakon isparavanja i posljednje količine silicija, aluminija i željeza pokazati što se zaista nalazi u toj tajanstvenoj tvari. Put ga je doveo do Ruske Akademije znanosti. Tamo su posjedovali uređaj koji je bio sposoban održavati električni luk čak 300 sekundi prije nego što izgore ugljene elektrode. Za razliku od američkog lučnog spektroskopa koji je mogao raditi svega 20 sekundi, ruski uređaj koristio je strujanje plemenitog plina oko elektroda kako bi se spriječila njihova oksidacija. U početku je sve bilo identično. Kako su se isparavali sastojci nižeg tališta tako je spektroskop pokazivao sadržaj silicija, aluminija, željeza. Nakon toga kao i u američkom uređaju, pojavila se praznina. No nakon 70 sekundi odjednom se pojavio paladij.

Nakon toga i drugi plationidi, u redosljedu njihovih tališta. Iznenađenje je bio i sam postotak tih plemenitih metala u rudi koji je iznosio preko 12%, a budući su plationidi strateški metali, bilo je čudno da nitko do tada nije otkrio da se oni tamo nalaze, premda su postojale priče među starim metalurzima koje su potkrepljivale njegovo otkrice. Hudson se odlučio započeti proizvodnju tih dragocjenih metala koji se koriste kao katalizatori ali nalaze primjenu i u elektronici te astronautici a za pomoć se obratio jednom znanstveniku, stručnjaku za analitičku kemiju koji je bio voljan pomoći mu, uz uvijet da ostane anoniman. Analiza tvari iz Hudsonovog rudnika bila je jedna stvar, no ekstrakcija plemenitih metala sasvim druga. Kada je kemijskim postupkom dobiven oksid rodija, te elementarni rodij sve je naizgled bilo u redu. Iznenadjenje je nastalo kada su uzorke poslali u laboratorij na testiranje i kada se otkrilo da uzorci nisu niti rodij, niti rodijev oksid već željezo, silicij i aluminij. To se uopće nije slagalo sa činjeničnim stanjem tim više što željezo, aluminij i silicij uopće ne grade soli takve boje i svojstava, koje su bile očigledne. Hudson je zagrebao po pokrovu jedne od najvećih misterija koje ljudski rod poznaje. Kemijski elementi, koji bi trebali imati nepromjenjiva svojstva, u ovom slučaju ne samo da su ih mijenjali, ne samo da ih se nije moglo detektirati, već su se na čudesan način, bar sa stanovišta analitičke kemije, maskirali u druge elemente. Da bi stvar bila čudnija, frakcijska vaporizacija primjenjena na soli kupljenog rodija rezultirala je njegovim nestankom. Sada više nije bilo sumnje da platinoidi, i to ne samo oni iz rudnika već i u kupljenim uzorcima, mogu prijeći u neko drugo stanje, stanje u kojem ih analitički uređaji ne mogu ispravno detektirati. Dodatni eksperimenti u General Electricsu su pokazali da njihova katalitička svojstva ostaju sačuvana i da se rodij i iridij ispravno ponašaju u gorivim ćelijama i katalitičkim konverterima bez obzira što analize govore da to uopće nije niti rodij niti iridij. Čak štaviše, fantomski rodij, nakon reakcije u gorivoj celiji, na kraju se izlučuje na elektrodama kao normalni, detektabilni rodij, točnije, pojavljuje se niotkud. Hudson je poslušao savjete stručnjaka i patentirao čak 11 patenata vezanih za transformaciju platinoida u to čudno, nemetalno stanje i natrag, u metalno stanje. Elementi u tom stanju dobili su naziv Orbitally Re-arranged Monatomic Elements (orbitalno rearanžirani monoatomarni elementi) ili skraćeno ORME. Postoje i alternativni nazivi poput m-state elementi i ORMUS, a fizika ih poistovjećuje sa bose-einsteinovim kondenzatom i naziva visokospinskim stanjem tvari. Kada zlato prijeđe u visokospinsko stanje, ono potpuno gubi svoja metalna svojstva i postaje fini bijeli prah. Bijeli zlatni prah se spominje tijekom čitave ljudske povijesti, no do dana današnjeg nitko nije utvrdio što je to.

Čudesna svojstva ORME materijala Postupak dobivanja ORME elemenata svodi se na postupak sličan onom primjenjenom u Ruskoj akademiji. Metal se otapa u kiselinama kako bi nastale njegove soli i onda se izvodi frakcijska vaporizacija u kontroliranim uvijetima, i ona najčešće traje oko 70 sekundi. U postupku se zapaža da se soli pretvaraju u spojeve metala sa vodikom, koji metalima donosi jedan proton i tako nastaju vodikovi metaloidi, npr. vodikov aurid, vodikov rodid itd, a nakon toga odlaskom protona nastaje bijeli prah. Termo gravimetrijska analiza pokazuje gubitak težine od čak 44%. Istraživanja Saharova i Puthoffa bacaju sasvim novu sliku na inerciju i gravitaciju i u skladu sa tim istraživanjima uočava se kako je ona posljedica međudjelovanja materije i energije vakuuma, odnosno njegovih vibracijskih modova. U tom kontekstu, inercija materije nije ništa drugo nego otpor sličan lorentzovoj sili u magnetskom polju, koju materija osjeća kada se ubrzava kroz vakuum. Ukoliko materija interreagira u samo dvije dimenzije, umjesto u tri, dolazi do gubitka težine koji iznosi 4/9 ili u postocima 44,4%. Takvo se ponašanje događa samo u slučajevima supravodiča, što vodi na činjenicu da su ORME supravodljivi. I zaista, čak i bez osvrtanja na te moderne znanstvene hipoteze moguće je vidjeti da ORME zaista jesu supravodljivi a razlog toj pojavi treba tražiti na razini samih atoma. U skladu sa teorijom bez obzira na temperaturu metala kojega grade, sami atomi imaju internu termodinamičku temperaturu koja ovisi o tome koliko je atoma u interakciji. Što je manje atoma u klusteru, temperatura je niža. Kada je atom samostalan, teorija tvrdi da mu interna temperatura mora iznositi svega 2 do 3 Kelvina. Teorije najčešće uzimaju u obzir samo dvije vrste supravodljivosti, i to prve i druge vrste. U Oba slučaja potrebna je kristalna rešetka koja ima što nižu vibraciju kako ne bi remetila suptilnu „igru“ elektrona koji stvaraju tzv. Cooperove parove, što je uvijet supravodljivosti. Stoga rešetka mora biti ohlađena na vrlo nisku temperaturu gdje se gube njezini vibracijski modovi. No postoji i treća mogućnost a ta se odnosi na sparivanje elektrona u samom atomu ili pak u grupi od dva atoma koji su se zgusnuli u kondenziranu jezgru. Tada kristalna rešetka ne igra ulogu, pa je supravodljivost praktički neovisna o temperaturi. Kada govorimo o diatomima, što je prava istina iza onoga što je Hudson prvobitno naslutio, koji grade kondenziranu jezgru, oni dijele jedinstveno kvantno stanje pa se takva vrsta tvari naziva bose-einsteinov kondenzat.

Pojednostavljeno bismo mogli reci da se dva atoma prožimaju i ponašaju kao jedan. Bose-einsteinov kondenzat je supravodljiv, no do sada se smatralo da ga je moguće dobiti samo u kontroliranim laboratorijskim uvijetima na niskim temperaturama. Uviđanje da su ORME bose-einsteinov kondenzat na sobnoj temperaturi baca sasvim drugo svjetlo na čitavu fiziku čvrstog stanja navodeći nas da preispitamo svoja znanja o građi tvari. Znanstvena istraživanja provedena na materijalu koji je Hudson patentirao kao ORME, pokazala su da atomi koji ga sačinjavaju imaju povišen spin jezgre, a elektroni su joj bliži, na višem spinskom stanju i stvaraju Cooperove parove. Takvi atomi se ne vežu u molekule, ne grade kristalnu rešetku, i općenito, ne slijede pravila koja slijede „obični“ atomi. Jezgre i valentne ljuske su im vretenasto izdužene preko omjera 2:1 a sam izgled podsjeća na vreteno sa propelerima na svakoj strani. Kao i svi supravodiči, i ORME su izraziti dijamagnetici, što znači da odbijaju magnetsko polje i bježe iz njega. To je tzv. Meissnerov efekt, koji je posljedica indukcije unutar supravodiča a inducirana struja koja se kreće unutar njega stvara magnetsko polje suprotnog smjera. Budući u supravodičima ne postoji ohmski otpor, ta se struja ne gubi i zbog toga supravodič može levitirati na magnetskim silnicama. Kasnije ćemo vidjeti da je upravo Meisnerov efekt ključan za objašnjenje ponašanja ORME materijala.

Povjesni kontekst Prve naznake koje govore da su ljudi poznavali ORME nalazimo još u Mezopotamiji i starom Egiptu. Ljudi mezopotamije poznavali su bijeli zlatni prah koji su nazivali shem-an-na, dok su ga egipčani zvali mfkzt (mufkuzt). An-na znači vatreni kamen, a kada se izmjesi u čunjasti oblik poput kolačića, dobiva ime shem-an-na. Jedan tekst iz vremena 5. dinastije, koji je pronađen u grobnici kralja Unasa u Sahari, spominje kralja koji živi s bogovima u poljima mufkuzta, što je zemaljski ekvivalent egzoterične lokacije koja se naziva Polje blaženstva. Postojala su i brojna druga zvučnija imena pa se tako u razdoblju Starog carstva spominju imena kao „Zlatna suza iz Horusovog oka“, „Pljuvačka Stvoritelja“, i „Sjeme nebeskih otaca“. Ta imena nisu čudna ako se zna da se bijeli zlatni prah može pomiješati sa vodom i dobiti bijela želatinozna smjesa koja liči na sjeme. Mnogo zanimljivije zvuči tvrdnja da su egipčani koristili bijeli zlatni prah u svrhu pročišćenja ili pogrebnih svećanosti faraona. Postojao je i svojevrsni post u kojem bi se faraon podvrgnuo 9-dnevnom postu nakon kojega bi 30 dana uzimao samo kruh konusnog oblika pripravljen od bijelog zlatnog praha koji se nazivao „kruh života“. Konusni predmeti koji se daju kao hrana faraonima prisutni su na svakom koraku u egipatskim spisima, no postoji posebno mjesto gdje sve vrvi od mufkuzta, te dragocjene tvari koju su egipčani visoko cijenili. To je egipatski hram u Sinajskoj pustinji na biblijskoj planini Horeb iz vremena 2600. godine pr. n. e., kojega je otkrio Sir William Flinders Petrie 1904. godine i koji je pored tekstova u kojima se spominje mufkuzt i slikarija koje prikazuju konusne predmete, sadržavao i zavidnu količinu bijelog praha koja se mogla mjeriti u tonama. Nažalost, arheolozi nisu previše obraćali pažnju na taj bijeli prah misleći da je to pepeo žrtvovanih životinja, pa ga je vjetar raznio kroz otvorena vrata hrama posvuda po pustinji. Arheolozi nisu ni slutili da su prepustili vjetru čisto zlato, u njegovom iskonskom obliku.

U poznatom Anuovom papirusu starom gotovo 4000 godina, pronađenom u grobnici Pepija II, može se pronaći slijedeći tekst: „Ja sam očišćen od svih nečistoća, što je to? Uskrsnuo sam kao zlatni soko Horusa, što je to? Stupio sam u društvo besmrtnika, a da nisam umro, što je to?“ Često spominjano pitanje „što je to“ zapravo je naziv za čudesni bijeli prah koji je obnavljao faraonov život i uvodio ga u stanje u kojem može komunicirati sa bogovima i besmrtnicima. 1450. godine p.n.e., faraon Tuthmozis III je okupio metalurge i utemeljio Veliko bijelo bratstvo, koje je čuvalo znanje vezano uz proizvodnju „bijelog praha projekcije“ a njihovo je ime i dan danas prisutno u okultnoj literaturi. Židovi, obrtnici i metalurzi u starom Egiptu, imali su također sličan naziv za tu bijelu tvar i nazivali ga Ma-Na što se može slobodno prevesti kao „Što je to“. Treba spomenuti da premda su teški metali izrazito otrovni, njihovo visokospinsko stanje, a zbog izostanka klasičnih kemijskih reakcija, nema nikakva toksična svojstva. Nakon Izlaska iz Egipta židovi su sa sobom ponijeli i vještinu pripremanja bijelog praha, a Amalekiti sa kojima su se mimoišli u pustinji kasnije su poharali Egipat i tako je tajna postala svojina isključivo Židova. Biblija spominje Zlatno tele koje je načinio Mojsijev brat Aron od zlatnine prikupljene od Izraelita. Također se govori kako se Mojsije razbjesnio i sažgao zlatno tele u bijeli prah te njime nahranio Izraelite. Još je jedna zanimljivost vezana uz bijeli prah: ukoliko se on rastali, može se od njega načiniti staklo. Potpuno providna tvar koja je po kemijskom sastavu čisto zlato. Biblija u Otkrovenju govori kako će ulice novog Jeruzalema biti popločene zlatom, čistim poput providnog stakla. I mnoge druge legende poput one o Kovčegu saveza povezane su ne samo sa bijelim zlatnim prahom, već i sa lokacijama na kojima su ga egipčani dobivali. Sinajske visoravni su vulkanski teren, a to je pogodno tlo za dobivanje zlatnih i bakrenih ruda iz kojih se može proizvesti bijeli zlatni prah. No bitnije je spomenuti da su u srednjem vijeku alkemičari gotovo doslovno govorili o svojstvima ORME tvari što je znanost odbacila kao puste legende i metafore. Bozoni i fermioni Barry Carter, jedan od velikih praktičara ali i teoretičara na području proizvodnje i primjene ORME platinoida pozabavio se jednom previđenom činjenicom. Kada David Hudson govori o zlatu koje prelazi u visokospinsko stanje, zanemaruje činjenicu da zlato ima neparan broj protona. Sva svojstva, osobito svojstvo supravodljivosti, koja pokazuju ORME govore u prilog činjenici da oni moraju biti bozoni, čestice cjelobrojnog spina i stoga parnog broja protona odnosno elektrona. Za razliku od fermiona, bozoni mogu dijeliti isto kvantno stanje, pa se stoga ne primjenjuje paulijev princip isključenja. Tako sve čestice mogu zauzeti najniže energetsko stanje i to je osnova za kreiranje bose-einsteinovog kondenzata. No zlato ima neparan broj protona a time i elektrona i stoga nije bozon. Iz tog razloga ne može prijeći u ORME stanje.

Drugim riječima zlato ne može biti monoatomarno i bozonsko, kao što to ne mogu biti ni kobalt, bakar, rodij, srebro i iridij za razliku od nikla, rutenija, paladija, osmija, platine i žive koji to mogu zbog parnog atomskog broja.

Da bi zlato postalo bozon, mora se spariti sa još jednim „neparnim“ atomom, na primjer vodikom. Ako se prisjetimo da je pri dobivanju m-state tvari Hudson koristio hidrogenizaciju jasno je što se moglo dogoditi. Zlato i vodik sparuju se u bose-einsteinov kondenzat. Njihove jezgre se stapaju i nastaje kondenzirana jezgra koja zadovoljava bozonsku parnost. Čak štaviše, takva jezgra je manja od one koju ima metalno zlato, i zato se na spektroskopu zlato više ne može detektirati (spektroskop je ograničen valnom duljinom rendgenskih zraka koja je veća od promjera kondenzirane jezgre). Tu se pojavljuje jedna zapanjujuća činjenica. Vodikov atom sastoji se zapravo samo od protona i elektrona. Na taj način, on je donor protona, a zlato koje dobije taj proton zapravo se više ne razlikuje od žive. ORME zlato zapravo je m-state živa. Iz te tvrdnje je lako zaključiti da su alkemičari bili u pravu kada su govorili o postupku dobivanja zlata iz žive. Da bi se m-state živa pretvorila u metalno zlato potrebno ju je samo zagrijati na crveni sjaj. Je li zapravo bijeli zlatni prah u biti m-state živa? Najvjerojatnije je to zapravo mješavina više metala u visokospinskom stanju, no moglo bi se reći da jest. Alkemijski postupak mogao bi se zapravo sastojati u dobivanju m-state žive iz metalnog stanja a zatim njezin povratak ali ne u metalnu živu već u metalno zlato. Takva tranmutacija elemenata ne zahtijeva nuklearne reaktore, već samo manipulaciju sa vodikom tj. protonom i praktički je do sada bila neshvatljiva iz razloga što nitko nije znao da postoji visokospinsko stanje atoma. Postoji još jedno pitanje koje može mučiti one koji pokušavaju rastumačiti kako ORME postoji na makroskopskom planu. Uzme li se u obzir da m-state materijali ne grade klasične kemijske veze i stoga ne grade ni kristalnu rešetku, sasvim je jasno da ne mogu na makroskopskom planu graditi čak ni bijeli prah.
ORME bi se ponašali prije kao plin, nego kao kruta tvar ili prah. Što je dakle bijeli prah i kako on nastaje? Bijeg od magnetskog polja Već smo spomenuli kako su ORME supravodljivi, te stoga pokazuju izraziti Messnerov efekt, tj. Bježe iz magnetskog polja. To se može primjetiti i u laboratorijskim uvijetima kada se prah udaljuje od magneta, ali jednako tako i u prirodi gdje ORME na svaki način pokušava anulirati utjecaj zemljinog magnetskog polja. Kako bi se to postiglo, ORME atomi se oklapaju molekulama iz svoje okoline, stvaraju si antimagnetsku zaštitu. Nađu li se u vodi, stvorit će oko sebe ikozaedarske grozdove molekula vode. Takvi kavezi moći će graditi veće spojeve i tako sagraditi čestice koje čine bijeli prah. Kada homeopatija gleda vodu kao memoriju, kao fluid sposoban zapisati i prenijeti informaciju, postavlja se pitanje mehanizma koji je tu na djelu. Kako i gdje voda zapisuje tu informaciju? Analizom strukture vode mogu se uočiti kvantne domene, svojevrsna područja sa istovrsnim koherentnim oscilacijama koja se poput otoka protežu volumenom vode. Sve molekule vode unutar jednog područja su usklađene i vibriraju jednako. Djelovanjem na vodu mogu se stvoriti specifične raspodjele takvih kvantnih domena koje tada mogu poslužiti kao memorijske ćelije. Voda je sposobna pamtiti svojstva koja je imala kada je bila pomiješana sa nekim drugim tvarima, i iskazati ih kada te tvari više u njoj nema, ili kada je razrijeđenjem njezina koncentracija pala ispod granica detektabilnosti. Homeopatija poznaje tu činjenicu i primjenjuje ih u postupcima sukcesivnog razrjeđivanja kod pripravljanja homeopatskih pripravaka. Kvantne domene imaju svojstvo propagacije i kopiranja. Svježa voda koja se pomiješa sa vodom koja ima određena svojstva, zadobit će ih u vrlo kratkom roku. Struktura kvantnih domena proširit će se i na dodanu vodu. No ako voda gradi fluidne strukture, možemo se zapitati i tko te strukture nadzire, odnosno tko je arhitekt vode. Poznavajući svojstvo ORME da od molekula iz okoline gradi štit od magnetskog polja Zemlje, možemo postaviti i hipotezu da su upravo ORME zaslužni za stvaranje kvantnih domena, ili bar za upravljanje njima. ORME zahvaljujući kvantnomehaničkim svojstvima supravodiča, mogu mođusobno komunicirati usklađujući si vibracijske faze i na taj način uspostavljati vrlo složene strukture unutar vode. Kolektivno usklađivanje molekula vode koje čine kvantne domene, ima u pozadini mehanizam zasnovan na svojstvima ORME tvari koja se uvijek nalazi u vodi. U živim stanicama postoje također arhitekti koji su odgovorni za rast i razvoj stanice po točno utvrđenim pravilima. To su mikrotubule. Biologija je nagovještavala da mora postojati svojevrsna komunikacija koja će usklađivati rad stanica. Sva su efekta primjećena u istraživanjima mikrotubula: optička koherencija i supravodljivost. Na neki način, mikrotubule su kompjuteri koji mogu odlučivati kako će se stanica ponašati, no nitko nije razjasnio kakva bi to tvar u njima mogla biti supravodljiva. ORME unutar vode, mogao bi razriješiti tu misteriju ali također pokazati kako je ključan faktor u funkciji živih organizama. Neodarwinisti također govore o usklađivanju organizama, pa je po njima ključni dio evolucije suradnja a ne rivalstvo. Živi organizmi nisu jedinke, odvojene jedne od drugih, već su u stalnoj međusobnoj komunikaciji pomoću koje se usklađuju i na taj način bolje reagiraju na izazove okoline. Lamarkizam, koji je predhodio darwinizmu zagovarao je princip adaptivne mutacije, dakle mehanizma po kojem bi živi organizmi svjesno mijenjali svoj genetski kod, dakle svjesno evoluirali kako bi se prilagodili datim okolnostima. Adaptivne mutacije bile bi na taj način brže i učinkovitije od selekcije. No Lamarkizam nikada nije imao dokaza za opstojnost svojih teorija pa je odbačen. U novije vrijeme, posebno kada kreacionizam ponovno kuca na vrata a darwinove teorije sve teže odgovaraju na pitanja koja se pojavljuju, upravo je kvantna koherencija među organizmima i lamarkova teorija adaptivnih mutacija ključ, koji bi mogao ponuditi smisleniji odgovor nego što ga ima kreacionizam, i tako nadopuniti praznine koje je darwinizam ostavio.

Smatra se da ORME posjeduje svojstva da djeluje na DNK molekule i obnavlja oštećene informacije. Eksperimenti na Cisplatinu, lijeku protiv raka koji u svojoj strukturi ima mikroklastere platine, pokazuju da je on u nekim slučajevim nedjelotvoran na stanice raka, jer umjesto da ih uništava, oni ih počinje popravljati. Kako funkcionira taj mehanizam obnavljanja? Kada platina prijeđe u visoko spinsko stanje, svi elektroni se počinju uparivati u Cooperove parove, i na taj način više nema slobodnih valencija za gradnju kemijskih veza. No sa druge strane oni se mogu kvantno usklađivati i djelovati katalitički na reakcije tvari uz koje se nalaze. Na taj način se objašnjava i djelovanje ORME-a na DNK molekule u zdravim stanicama. ORME elementi služe kao prijenosnici informacija koji usklađuju stanice čitavog tijela. Pod pretpostavkom da je većina stanica u tijelu ipak zdrava, ORME može kopirati informacije iz zdravih stanica u one bolesne. Kako se ORME uz neku zdravu stanicu sinkronizira, tako on šalje informaciju na kvantnom nivou svim drugim ORME atomima. Oni se međusobno usklade po principu većine, a to je zapravo ispravna informacija. Tada svaki ORME atom djeluje katalitički na svoju okolinu i prilagođava ga informaciji koju ima, što znači da ozdravljuje one stanice koje su oštećene. Premda je u slučaju Cisplatina to nepoželjno, jer se njime djeluje samo na stanice raka koje se mogu na taj način regenerirati u tim iznimno rijetkim i nepoželjnim slučajevima, generalno gledano, primjenjeni na čitav organizam ORME djeluju pozitivno. David Hudson govori o tome kako ORME regeneriraju oštećeni DNK, pri čemu je važno naglasiti kako je gomilanje pogrešaka pri kopiranju genetskog materijala osnova ne samo bolesti i imunoloških problema već i samog starenja organizma. Ako ORME zaista može regenerirati oštećenja na DNK molekulama, onda je on i lijek protiv besmrtnosti a upravo o tome govore i stari egipatski spisi. U vrijeme starih dinastija faraoni se u egiptu nisu mumificirali. Oni bi se tijekom obreda uzimanja kruha života regenerirali, ili, alternativno pridružili besmrtnicima u poljima mufkuzta. Faraoni bi odlazili stepenicama prema nebu i taj se uspon prikazivao na egipatskim slikarijama stiliziranim oblikom stepenica, što je poznati i vrlo česti element zvan „Djed“.

Tek kasnije, kako se znanje o vještini pripravljanja bijelog zlatnog praha izgubilo, počelo se sa mumufikacijama, kako bi se tijela sačuvala dok ne dođu tvorci, ili gospodari, koji će ga znati regenerirati. Biblija također spominje dugoživeće ljude, poput Noaha koji je živio 900 godina, a zanimljivost je veća ako se uvidi da je on živio baš na mjestu gdje su egipčani iskopavali rudu iz koje se dobivao mufkuzt. Eksperimenti sa uzimanjem ORME tvari pokazali su da djeluju energizirajuće na tijelo. Čak se spominju efekti slični onima kod kundalini joge. Egipčani su govorili o svjetlosnom tijelu i potrebi da se ono hrani jednako kao i fizičko tijelo. Kruh života bio je nužan za obnavljanje svjetlosnog tijela. Srednjovjekovni alkemičari su pored transmutacije žive u zlato čitavo svoje viđenje svijeta zasnivali na kamenu mudraca. Ako se prihvati tvrdnja da je to zapravo tvar načinjena od visokospinskih ORME atoma, mnoge stvari postaju potpuno jasnije. Čudesna svojstva eliksira života više nisu tako mistična, postaje potpuno jasno zašto je od njega i pomoću njega moguće dobiti zlato.

On zapravo i jest samo zlato, ali u takvom stanju da ga je teško prepoznati. U današnje vrijeme, nakon ispitivanja svojstava organskih supstanci došli smo do zaključka kao su m-state elemnti prisutni u svima njima, i da su upravo oni zaslužni za svojstva koja imaju. Ekstrakt Aloa vere sadrži vrlo visoki stupanj rodija i iridija u visokospinskom stanju. Lijekovi za tumore i AIDS poput Essiac čaja i Ace Mannana sadrže i do 90% m-state rodija, premda se do sada smatralo kako su to organske tvari poput oligosaharida. Općenito se smatra da je m-state rodij ključan pri liječenju raka. ORME-a ima i u mrkvi, algama, zapravo na svakom koraku. U novije vrijeme se izvode eksperimenti kako bi se ORME dobivali i iz vode. U tu svrhu se kontruiraju cijevi za vrtloženje kroz koje voda prolazi u viru te ulazi u magnetsko polje koje zarobljava ORME atome.

Primitivan uređaj može se napraviti i na način da se oko dna obične staklene čaše postave permanentni magneti a zatim ulije voda. Zbog jakog dijamagnetskog učinka ORME će se koncentrirati uz površinu vode, pa možemo pomoću cijevi isisati vodu sa dna i tako povećati koncentraciju ORME tvari u vodi. Dakako postoje i daleko sofisticiraniji uređaji ali njihov opis bi zahtijevao mnogo više prostora. Upravo najveće tajne koje čovjek poznaje, često nisu svjetlosnim godinama udaljene negdje u dubinama svemira, već su tu, pored nas.

Ako imamo oči da ih ugledamo, mnoge tajne, za koje smo mislili da pripadaju svijetu bajki, mitova i legendi, bit će nam rasvjetljene.

Ferata Hr

PRAVLJENJE ZLATA - igra s ormama

Alkemija

Zlato iz pecine
U pocetku je crvenkast, zatim bijel, pa zelen i žut kao paunov rep, potom svjetluca žarkobijelom bojom, a onda tamnocrvenom. Naposlijetku se nastala tvar uzvisi, usavrši i proslavi...
izvor: http://www.bosnic.com/

Potraga za tvari pomocu koje bi se neplemenite kovine mogle pretvarati u zlato stoljecima je zaokupljala covjecanstvo. I danas postoje ljudi uvjereni u postojanje Kamena mudraca. Oni vjeruju da ce zajedno s tim kamenom biti otkriven i Eliksir vjecne mladosti! Voda Sunca Prvi filozofi su vjerovali da se destilacijskim postupcima moze iz minerala dobiti prirodni princip, koji uzrokuje u zemlji “rast zlata”. Iz jednog djela nepoznata autora iz 17. stoljeca doznajemo da se Kamen mudraca proizvodi na taj nacin sto se kovina oslobodi od svega sto je “debelo, zamrseno, mutno i mracno”. Pritom nastaje zivina voda odnosno “voda Sunca” ugodno prodorna mirisa koji brzo hlapi. Jedan dio tekucine stavlja se na stranu, a u posudu se dodaje “zlatna tvar nebeskih svojstava” i to u masi od dvanaestine preostale tekucine u posudi - obicno zlato ne smije se upotrebljavati jer je zagadeno svakodnevnom uporabom. Zatim se stvara cvrsta smjesa koja se zatim zagrijava na nizoj temperaturi. Ova se smjesa potom otapa u onom dijelu ukupne kolicine zivine vode koji se nalazi u jednoj bocici. Preostala zivina voda dodaje se u bocicu malo pomalo u sedam navrata. Zatim se bocica zapecati i pohrani na temperaturu pri kojoj se legu pilici. Nakon 40 dana sadrzaj bocice pocrni poput gavranove glave i posto prode jos 7 dana vidjet ce se zrnca nalik ribljim ocima. Tad se pojavljuje i Kamen mudraca. U pocetku je crvenkast, zatim bijel, pa zelen i zut kao paunov rep, potom svjetluca zarkobijelom bojom a onda tamnocrvenom. Naposljetku se nastala tvar uzvisi, usavrsi i proslavi. Sada je kamen boje purpura. Alkemicari su tako Kamen mudraca poceli poistovjecivati s Eliksirom \ivota ili Eliksirom vjecne mladosti. Kad je u pitanju mineral iz kojeg se kamen dobiva, u cuvenom rukopisu “Gloria mundi” (1526) moze se procitati da je on “poznat svim ljudima, mladima i starima, da ga ima i na selu i u gradu... Nitko ga ne slavi, premda je uz ljudsku dusu nesto najljepse i najvrednije na kugli zemaljskoj...” Alkemija Istoka, kazu mnoga svjedocanstva, poznaje i druge nacine proizvodnje zlata. Oni se, u glavnom, drze u strogoj tajnosti, i samo su rijetki Zapadnjaci imali priliku da se osvjedoce u postojanje tih tajnih recepture. Jedno od autenticnih svjedocanstava zabiljezila je Morag Marej Abdulah, skotlandanka udata za jednog Afganistanca, cije iskustvo prenosimo u cjelini. Čovjek iz pećine Akvil Kan je bio alkemicar, ali je zivio u pecini, kao pustinjak. Visok, tanak, nosio je bradu i turban boje mahagonija. Odjeven u bijele posiroke caksire i staru vojnicku bluzu, bio je sasvim neugledan covjek. Nas zajednicki prijatelj Ahmed objasnio mu je da je doveo vrlo vaznog prijatelja iz Engleske kako bi mu pokazao mudrost pravljenja zlata. No, to nije mnogo dojmilo Akvila. Samo je procijedio: „Izvolite", a onda otisao da se okupa i presvuce u cistu odjecu. Ahmed i ja smo stajali izvan pecine dok se Akvil nije pojavio. Cuteci, svakom je od nas, pruzio praznu bocu i pozvao nas da ga slijedimo. Bio je vruc dan i bili smo mu zahvalni kad se uputio u hladovinu dzungle. Lunjali smo par milja, presli zeljeznicku prugu i jos jednom zaronili u sumu. Nakon jos dvije milje, Akvil se zaustavio. Tu bijase nekoliko biljaka poput visokih maslacaka. Posmatrali smo alkemicara kako lomi stabljike i u svoju bocu istiskuje po nekoliko kapi mlijecnog soka iz svake od njih. Bio je to spor posao i uskoro shvatismo da on ocekuje da i mi radimo isto. Sljedeca dva sata tumarali smo okolo prikupljajuci gusti sok. Ruke su nam bile umazane a usta oprljena. Nas dvoje uspjeli smo sakupiti oko dva i po decilitra soka. Akvil nam se priblizi, uze nase boce i izli njihov sadrzaj u svoju. Nakon nekoliko minula sjedenja, ocito radi kontemplacije, Akvil nam je pokazao da idemo kuci. Ahmed mi rece da je cuo da alkemicari ne govore u toku rada, zato sto duhovi koji cuvaju zlato, ne smiju znati da je pravljenje zlata u toku. Sljedeceg jutra otisli smo do pecine. On nas je cekao i odveo nas u suprotnom smjeru od predasnjeg. Poslije tri sata hodanja po dzungli stigli smo na jedan proplanak. Tuda je proticala ledena rjecica. Tlo sa obje strane bilo je vlazno i imalo je boju senfa. Akvil je poceo skupljati blato, koje je bilo zuto poput kajmaka. Svako od nas uzeo je otprilike po jedan kilogram. Zatim smo sve to sastavili u jednu veliku okruglu loptu i ponijeli ga natrag u pecinu. Sve vrijeme Akvil nije izustio ni jedne jedine rijeci, a nije se cuo ni bilo kakav magicni znak. Kad smo se vratili u pecinu promatrali smo kako Akvil pravi dvije duboke zdjele od zute gline, a svaka je imala precnik od oko sest palaca. Stavio ih je na izbocinu stijene da se osuse i ponovo nas otpustio. Sljedeceg dana dugo smo hodali skupljajuci drva, iako ih je bilo u izobilju uz samu pecinu. Primijetih da se radi o tvrdom tamnosmedem drvetu, iako je pripadalo razlicitim vrstama. Zamršeni ceremonijal Dan poslije toga morali smo posjetiti kamenolom i pronaci izvjestan broj kamenova. Morali su biti sivi, gotovo cetvrtasti i velicine lopte za kriket. Osvanuo je jos jedan dan. Akvil nam je dao znak da pripremimo vatru izvan pecine. Napravili smo polukruzni zid. Iskopali udubljenje i slozili hrpu za vatru: najprije papir s iscrtanim kvadraticima, pa specijalno drvo, cumur i konacno usirenu krv bijele koze. Krv se morala usitniti u prah i pomijesati s orascicima u prahu, cimetom i hinduskim tamjanom. Tek tada je Akvil progovorio. Vatra, rece on, mora neprekidno da gori cetiri dana. Ako se bude ugasila, cijela ce se predstava morati da ponovi. Cak ni sama vatra se ne bi mogla upaliti sve do prve noci punog Mjeseca. Neke stvari ne smiju da se dogode. Jedna od njih je zavijanje sakala; druga je huk sove. Dezurali smo na smjenu cijele noci i podjarivali vatru. Morali su se pregledati nasi horoskopi da bi se vidjelo da nema neke zlokobne okolnosti koja bi mogla zasmetali. Akvil je dugo radio na njima. Medutim, izgledalo je kao da je sve u redu. Uzeo je one dvije zdjele i postavio ih na platno velicine dva kvadratna metra. Zatim je sve polozio na zemlju. Uzeo je zatim pedeset metara novog pamuka i izrezao ga u vrpce sirine jednog palca i polozio ih na platno. Ostatak gline mijesan je sa vodom iz potoka (koja je u novom krcagu nosena pet milja) dok nije dobila gustinu kajmaka. Jedan komad kamena velicine krupne kajsije stavljen je u ciniju s komadicem srebra velicine kocke secera. Po njima su prelivene dvije kasike „mlijecnog" soka. Sve vrijeme je tvorac zlata gledao u zvijezde - poput covjeka koji neprestano pogleda u sat. Potom je drugu zdjelu postavio na onu s kamenom, srebrom i sokom i tako napravio neku vrstu kruga. Sve skupa je zatim pazljivo obavio dugim pamucnim vrpcama urnocenim u glinu koja je prijanjala poput ljepka. Ovo se nastavljalo sve dok nije utrosen sav pamuk, a masa se jako povecala. Na kraju je paket oblozio obicnom glinom i sve skupa stavio sred usijane vatre. Posuo ju je cumurom i bdijenje je pocelo. „Cinija" je morala ostati na usijanom zaru sedam dana i sedam noci. Na srecu, nije trebalo bdjeti nad vatrom za to vrijeme, ali smo mi ipak dezurati na smjenu. Razlog tome je bio sto „Sotona ne zna pravili zlato, a ako bi ovaj proces ostao bez nadzora on bi dosao i ukrao ga u sadasnjem obliku i otkrio bi tajnu". Cak smo i Ahmed i ja - neposveceni - dotad vec bili stvorili naviku da nespokojno osmatramo zvijezde. U meni je uzbudenje naglo raslo. Medutim, Akvil ga je rasprasio, jer svaki eksperiment u prirodi mora se tretirati kao normalan postupak: nema razgovora, nema smijeha, nema optimizma, nema sumnje. Nema ni jela ni pica na dezurstvu! Napokon, zlato! Prolazili su dani i noci. Akvil je skinuo crvenu loptu s vatre i ostavio je na hrpu pjeska da se ohladi. Trebalo je dvanaest sati da se dovoljno ohladi. Kad ju je Akvil odmotao, primijetili smo da nije izgorio sav pamuk, zahvaljujuci glini. Konacno su zdjele rastavljene i unutra je lezao komad zutog metala. Akvil ga pruzi meni: „Ponesite ga draguljaru da vidite da li je zlato." Kad je video da oklijevam misleci da se radi o nekom triku, on ude u pecinu i iznese veliku pamucnu vrecu. Iz nje iskrenu pedesetak grumena istovjetnih onome u mojoj ruci. „Ovo su samo neki, ima ih mnogo vise." ,,I ja sam nekad sumnjao kao sto sumnjate vi. Trebalo mi je trideset godina da ovo naucim. Trideset godina . . . vode i orascica, bobica i gladovanja, kontemplacije i eksperimenata. Morao sam da naucim citati nebo, krotiti zivotinje, razlikovati znamenja. Kad sam poceo, posjedovao sam jedino zbrkanu formulu koju sam morao provjeriti i postaviti kako treba. A sto se tice pronalazenja mjesta pravih komponenata, za to mi je trebalo vise godina." Pitala sam ga sta zeli sada da uradi. „Sada? Ima pet godina da sam usavrsio ovaj sistem. Od tada stalno pravim zlato. Drugo nista ne znam da radim. Niti zelim. Ali cemu sve to? Nisam hajao ni za sta na sto me je moj stari Gospodar upozoravao. To postane opsesija. Cinjenica da mogu da radim sto niko drugi ne moze, predstavlja zadovoljstvo i ne zelim nista drugo." „U cemu je vrijednost zlata? Moze li ono obnoviti zivot? Ja sam njegov rob. Ne mogu od njega pobjeci. Eto, to je cijela prica. Ja sam u vlasti opcinjenosti. Necu, ne mogu otudili zlato, ne mogu ga prodati ili ga dati nekome. Ne znam na kraju cemu i ovo..." Odnijela sam zlato draguljaru. Htio je da ga otkupi. Medutim, ono nije bilo moje. Vratila sam ga Akvilu. Bacio ga je u pecinu kao parce uglja. „Vrati se u London", rece mi.

ČUDNOVATE ORME - ORMUSI

Koncentrat posebnih elemenata kojima obiluje morska voda ima uzbudljive potencijale u poboljshanju tla, povechanju prinosa, poboljshanju zdravlja ljudi i zhivotinja, pa chak i u borbi protiv klimatskih promjena.

MOGUCHE NOVO STANJE TVARI KOJE MNOGO OBECHAVA ZA POLJOPRIVREDU I ZDRAVLJE

Ovaj chlanak predstavlja uvod u novo i zasad slabo poznato otkriche koje bi moglo biti od velike vazhnosti za buduchnost svijeta. Medjutim, znanstveni ulozi su visoki: ako se te tvrdnje do kraja dokazhu, morat chemo uzeti u obzir grupu tvari – vjerojatno kemijskih elemenata – za koje se dosad nije ni slutilo da postoje. Za te tvari stvoren je naziv ORMUS. Neke od vrlo kontroverznih ideja o tome shto su oni, kao i o njihovim izvanrednim kemijskim i fizichkim svojstvima, donosimo u ovom tekstu.

Ali prije svega, praktichna vazhnost otkricha sastoji se u blagotvornim uchincima tih elemenata na biljni i zhivotinjski svijet. Kao shto je detaljno opisano u tekstu, uchinak dodavanja tih elemenata na prinose uzgajanih biljaka upravo je fenomenalan. Postignute su i izvanredne koristi za zdravlje ljudi i zhivotinja.

Kako je David Hudson otkrio ORME

Pricha o ovom otkrichu pochinje kasnih 1970-ih s bogatim vlasnikom plantazhe pamuka iz Arizone chije je ime David Hudson. Buduchi da je vulkansko tlo toga kraja imalo neobichna svojstva, a bilo je poznato da kamena podloga tla sadrzhi plemenite metale, odluchio je odnijeti uzorke na potpunu kvantitativnu analizu sadrzhaja elemenata. Analitichari su bili zbunjeni kad su otkrili da jedna frakcija prkosi analizi: nije pokazivala svojstva metala, nije kemijski reagirala i nije imala spektroskopski potpis. Na kraju je jedan operater spektroskopa predlozhio da ga «duzhe isprzhe». Tek su se tada pochela pokazivati spektralna svojstva i, shto je bilo posebno iznenadjujuche, ukazivala su na prisutnost odredjenih plemenitih metala. To je ochigledno zahtijevalo daljnja istrazhivanja pa je Hudson, imajuchi na raspolaganju znatna privatna sredstva, unajmio kemichare i odluchio rijeshiti problem. Rezultati do kojih je doshao prilichno su detaljno opisani u njegovom patentu.¹ Takodjer je odrzhao vishe javnih predavanja. Ja sam prvi put chuo za ovaj fenomen gledajuchi devet sati video-snimaka njegovih predavanja.

Medjutim, nijedan chlanak o ovoj temi nije se pojavio u nekom znanstvenom chasopisu. Buduchi da su Hudsonove tvrdnje tako izazovne, odgadjao sam pisanje o njima, nadajuchi se da chu pronachi akademsku potvrdu. Iako se chini da nikakvo sluzhbeno akademsko istrazhivanje nije u tijeku, slabo povezana grupa znanstvenika i laika radi na ovom pitanju vech vishe godina. Bez prednosti primanja novchanih sredstava ili raspolaganja sluzhbenim laboratorijem, nemajuchi nikakve veze s Hudsonom, uspjeli su ponovno dobiti barem neke od njegovih navodnih rezultata. Njihov rad, zajedno s Hudsonovim, sazhet je u nizu chanaka Barrya Cartera na njegovoj vrlo opsezhnoj i informativnoj web-lokaciji.² Postoji takodjer i nekoliko vrlo aktivnih internetskih foruma, od kojih jedan, znanstvena radna grupa, raspravlja o raznim aspektima kemije i fizike, kao i o metodologiji ekstrakcije i analize tih materijala.

Kakvi se zakljuchci zasad mogu izvuchi? Postaje jasno da s ovim otkrichem ulazimo u jedno novo i vrlo kompleksno podruchje, no josh smo na samim pochecima njegovog upoznavanja. U stvari, moglo bi se rechi da se otvara novo poglavlje u fizici, kemiji i biologiji. Sada se chini neupitnom osnovna chinjenica, kako iz Hudsonovog rada tako i iz rada nezavisne grupe, da odredjeni broj plemenitih (i nekih ne tako plemenitih) metala, ukljuchujuchi rodij, iridij, zlato, platinu, paladij, bakar i josh nekoliko drugih, mozhe postojati u potpuno drugachijem stanju, u kojem nemaju metalni sjaj – nego su u obliku sivog ili bijelog praha kada se izoliraju u krutom stanju.

Hudson je iznio josh tri vazhne tvrdnje koje bi mogle biti sporne. Ustvrdio je da su u ORMUS obliku tih elemenata elektroni rasporedjeni na takav nachin da vishe ne sudjeluju u kemijskim reakcijama. Isto tako, veze koje u normalnim okolnostima drzhe atome metala na okupu odsutne su, tako da su oni praktichno monoatomski. Zbog toga ih je izvorno nazvao «orbitalno reorganizirani monoatomski elementi» ili ORME. Noviji radovi sada sugeriraju da bi barem neki od njih mogli biti diatomski, kao i da mogu postojati vrlo slabe veze s nekim drugim elementima, posebno alkalnim metalima. Zato je opchi naziv izmijenjen u ORMUS. Takodjer ih chesto nazivaju M-stanjem ovih elemenata.

Druga, josh radikalnija tvrdnja bila je da nov raspored elektrona ukljuchuje formiranje Cooperovih parova, tako da oni mogu biti (ili mogu postati pod odredjenim uvjetima) supervodljivi na normalnim temperaturama. Kao dokaz toga, Barry Carter je objavio kratak video-materijal koji pokazuje kako se sivi prah odbija od magneta. Moglo bi se, medjutim, ustvrditi da taj fenomen «skakutavih zrnaca» sam po sebi ne dokazuje supervodljivost. Bez da dublje ulazimo u ovu kontroverzu, vrijedi spomenuti da postoji nekoliko publikacija glavne struje za koje je Hudson tvrdio da mogu pruzhiti neizravnu potvrdu.³ U njima se opisuje stanje «visokog spina» u koje je moguche dovesti neke metale i u kojem jezgra postaje izduzhena i dobiva vechu vrijednost spina. Medjutim, nitko nije uspio proizvesti takvu vrstu tvari u vechim kolichinama.

Hudson je proveo analizu velikog broja raznih materijala te izvijestio da je pronashao ORMUS elemente u vechini uzoraka tla koje je testirao, ali posebno u tlima iz vulkanskih krajeva. Drugi istrazhivachi kasnije su utvrdili njihovu prisutnost u vechini testiranih uzoraka prirodne vode, a posebno visoke koncentracije nashli su u morima, narochito u Mrtvom moru. Jedan istrazhivach ih je chak otkrio u zraku. (U vezi s tim, mozhda i nije previshe iznenadjujuche da se chak i teshki elementi u monoatomskom obliku mogu ponashati kao rijetki plinovi.)

Hudsonovi su kemichari obavili analizu velikog broja biljnih tkiva i utvrdili da je ORMUS u najvechim koncentracijama prisutan u biljkama, posebno u aloji (Aloe vera), koje su uzgojene na vulkanskim tlima. Analizirali su takodjer telechi i svinjski mozak i dobili zapanjujuchih pet posto udjela u suhoj tvari. Te analize nije lako provesti, buduchi da zahtijevaju pretvorbu ORMUS-a natrag u metalni oblik. Za potrebe analize to se dogadja kod dugog przhenja prije spektroskopske procedure koje je primjenjivao Hudson. Ali priprema metala u velikim kolichinama vrlo je dugotrajna procedura, koja nije ni izdaleka dovoljno razradjena ili opisana. Vrlo mali broj nezavisnih istrazhivacha ima pristup opremi potrebnoj za spektroskopsku analizu, a osobno nisam chuo ni za jednog koji bi bio u stanju sluzhbeno obavljati takav rad. Nazhalost, chini se da se sam Hudson, zbog raznih razloga (spominju se oni financijski i pravni), vishe ne bavi tim radom.

Josh je mnogo toga potrebno uchiniti u vezi s fizichkim i kemijskim svojstvima, izmedju ostalog i rasvijetliti neke od izvanrednih opazhenih fenomena. Na primjer, nakon shto je filter-papirom procijedjeni vodeni preparat ORMUS rodija osushio na suncu, Hudson je primijetio da je on nestao uz jak bljesak, ali bez zvuka ili udarnog vala. SHto je josh neobichnije, dok je radio s ORMUS iridijem i naizmjenichno ga podvrgavao zagrijavanju do crvenog usijanja i hladjenju, otkrio je da njegova tezhina snazhno oscilira sa svakim ciklusom kaljenja – chak do toga da je, u jednoj tochki, izgubio i zatim povratio svu svoju tezhinu. Ti su rezultati ukljucheni u hiperdimenzionalnu teoriju finskog teorijskog fizichara Mattija Pitkänena.⁴

Nezavisni istrazhivachi potvrdili su nechujne bljeskove svjetlosti, a postoji i jedna tvrdnja o potvrdi promjena mase. Nekoliko njih primijetilo je jedan drugi neobichan fenomen: kapljice tekuchine koje sadrzhe koncentrirane ORMUS elemente formiraju se na vanjskoj povrshini zatvorenih posuda – osobito pod utjecajem magnetskih polja. To ih je navelo na pretpostavku da atomi ORMUS elemenata mogu prochi kroz stjenke kvantnim tunelima i povuchi sa sobom malo vode. Takodjer josh nije objashnjeno ni to shto, kako je opazheno, odredjeni preparati ORMUS-a u vodenoj otopini dobivaju statichki elektrichni naboj. Prazhnjenje se dogadja uz chujnu iskru, nakon chega se naboj ponovno stvara i opet ga se mozhe isprazniti nebrojeno puta.

Bioloshki uchinci ORMUS-a

Biologija ovih materijala takodjer je potpuno otvorena za istrazhivanje. Medjutim, moglo bi se rechi da je novo poglavlje u biologiji vech zapochelo - kvantnim shvachanjem zhivota. Prema tom gledishtu, holistichka svojstva zhivota mogu se objasniti samo na temelju kvantne koherencije; to jest, naizgled nasumichnu aktivnost bioloshkih molekula (prema klasichnoj termodinamici) zapravo koordinira isti kvantni princip koji upravlja djelovanjem lasera. Ovu radikalnu reviziju biologije uvjerljivo je predstavila dr. Mae-Wan Ho.⁵

Nove vidike u kvantnoj biologiji otvorili su nedavni uzbudljivi radovi koji sugeriraju da, dok mali dio DNK sluzhi za kodiranje bjelanchevina, njen vechi dio (takozvani DNK «otpad»), na nachin koji je neovisan o kemiji, djeluje na informiranje kvantnog «polja» tijela.⁶ To bi, zajedno s vechim brojem objavljenih radova koji ukazuju na prisutnost supervodljivosti u zhivim organizmima, moglo znachiti potvrdu Hudsonovih spekulacija o bliskoj vezi ORMUS-a s DNK – chak i da zapravo mozhe ispravljati greshke u DNK.⁷
Hudson je predvidio da bi ovi materijali mogli imati velikog potencijala u industriji – posebno kad su ga njegove analize navele na zakljuchak da ovih plemenitih metala u svijetu postoji daleko vishe u ovom nego u metalnom obliku. Medjutim, u jednom je trenutku njegov ujak, koji se zanimao za alkemiju, iznio mishljenje da bi se mozhda mogla pronachi veza s «bijelim zlatom» koje su opisivali neki alkemichari, a koje je imalo ljekovita svojstva i produljivalo zhivotni vijek.⁸ Zato je preparat s ORMUS-om dao jednom vrlo bolesnom psu koji je trebao umrijeti od raka i groznice uslijed ugriza krpelja. Kad se pas oporavio, ljudi su se pocheli dobrovoljno javljati da ga i sami uzmu, i chini se da su rezultati bili dobri. Hudson je nakon toga podijelio uzorke mnogim lijechnicima, predlozhivshi im da isprobaju ORMUS na nekolicini svojih pacijenata na samrti. U svojim predavanjima, Hudson je predstavio slikovite izvjeshtaje o nekim izvanrednim ozdravljenjima koja su se dogodila. On takodjer spominje da je uzorke ORMUS rodija dao odredjenom broju laboratorija, ukljuchujuchi Merck & Co. i americhki Nacionalni institut za rak, koji su ga testirali na kulturama stanica raka i utvrdili da nije toksichan za te stanice.

Od tog vremena pojavili su se mnogi nezavisni proizvodjachi koji proizvode i prodaju koncentrate ORMUS-a pripremljene iz raznih izvora, ukljuchujuchi morsku vodu, vodu iz dubinskih izvora, soli izvadjene iz mineralnih naslaga i odredjene ljekovite biljke kao shto je aloja. Ove proizvode trenutno uzima vjerojatno nekoliko tisucha ljudi. Iako se chini da vechina njih nije bolovala od teshkih bolesti, mnogi su postigli poboljshanje opcheg zdravlja i energije, chesto ukljuchujuchi promjene stavova koje sami smatraju duhovnim. Usprkos tome, na forumima se mozhe nachi nekoliko izvjeshtaja o ORMUS-u pripisivanim oporavcima od teshkih bolesti, ukljuchujuchi rak. Ipak, sve podatke o ljudskom zdravlju treba smatrati anegdotalnim. Nisu provedena nikakva klinichka ispitivanja, nema chak ni tablica prikupljenih rezultata. Ovdje je, naravno, potrebno shvatiti koliko treba paziti da se ne iznose nikakve tvrdnje o medicinskim vrijednostima materijala poput ovih, za koje ne postoje precizne analize.

Medjutim, ukoliko se i suzdrzhimo od medicinskih kriterija, moguche je demonstrirati trenutne uchinke ORMUS-a odredjenim tehnikama koje se shiroko primjenjuju u prachenju djelotvornosti terapija energetske medicine. Jedna je mikroskopiranje krvi primjenom tamnog polja. Par sati nakon uzimanja ORMUS-a (kao i kod mnogih drugih blagotvornih tretmana kao shto su akupunktura, masazha, itd.), vidljivo je da crvene krvne stanice postaju zaokruzhenije i bolje odvojene, i smanjuje se kolichina sitnih otpadaka u krvi.⁹ Takodjer postoje izvjeshtaji EEG studija o povechanju ravnotezhe izmedju lijeve i desne hemisfere mozga.

Josh jedna obechavajucha tehnika je bioelektrografija. To je neshto shiri naziv koji ukljuchuje Kirlianovu fotografiju i postupke koji su se razvili iz nje. Dr. Konstantin Korotkov ih je razradio u kvantitativnu znanost.^10,11

Ovdje chu opisati vlastito iskustvo. Uzimao sam patentirani preparat ORMUS-a oko godinu dana, bio sam svjestan povechane energije i osjechaja dobrog zdravlja. Za testiranja sam koristio GDV opremu (za vizualizaciju oslobodjenih plinova) koju je konstruirao dr. Korotkov. Prvo sam prestao uzimati ORMUS na dva tjedna, a zatim sam napravio pochetno (kontrolno) mjerenje GDV-om i odmah nakon toga uzeo veliku dozu ORMUS-a (shest puta vechu od preporuchene dnevne doze) i kasnije obavio nova mjerenja u intervalima. Slika 1 [koja ovdje nije objavljena, prim. ur.] prikazuje vremenski tok reakcije u kojem je povrshina slike narasla na maksimalnih 1,5 puta vishe od kontrole za oko chetiri sata, nakon chega je polako opadala kroz narednih 12 sati. Iz opshirnog rada dr. Korotkova s GDV-om ochigledno je da, od mnogih parametara slike koji se mogu analizirati, povrshina najbolje ukazuje na stanje opcheg zdravlja.

CHitatelji koji zhele napraviti neke od ovih proizvoda za sebe mogu pogledati opise metoda na web-lokaciji Barrya Cartera.¹² Najjednostavnija procedura ukljuchuje samo podizanje pH vrijednosti otopine morske soli na 10,6 do 10,78. Nastali precipitat, koji se sastoji uglavnom od magnezijevog i kalcijevog hidroksida, povlachi sa sobom na dno ORMUS elemente. Nakon toga dovoljno je isprati vechi dio soli.

Rezultati ORMUS-a u poljoprivredi

Imajuchi u vidu poteshkoche s pribavljanjem znanstvenih podataka u vezi s ljudskim zdravljem, vechi naglasak moramo staviti na uchinke na biljke. Ti uchinci su neosporni i zaista fenomenalni. Mozhe ih se vidjeti na nekoliko web-lokacija.¹³

Najcheshche se koristi preparat koji je najjednostavniji i najjeftiniji: sirovi koncentrat dobiven iz morske vode. U poljoprivredi su se zapravo i prije otkricha ORMUS elemenata koristili proizvodi iz mora, posebno alge. Neki su ljudi chak izvjeshtavali o dobrim rezultatima od polijevanja tla nepreradjenom morskom vodom.

Dr. Maynard Murray¹⁴ zabiljezhio je velik broj podataka o zdravlju zhivotinja hranjenih zrnjem uzgojenim na zemljishtu tretiranom morskom vodom. Izveden je jedan eksperiment sa sojem misheva kod kojeg 90% jedinki normalno razvije spontani rak dojki. Medjutim, od misheva hranjenih zrnjem s tretirane zemlje samo je 55% dobilo rak, a u drugoj generaciji ta je brojka smanjena na dva posto. Naravno, tako tretirana zemlja s vremenom bi postala preslana, pa bi prinosi pocheli opadati. Medjutim, procedura koncentriranja ORMUS-a vjerojatno povechava njegov udio u odnosu na sol oko 80 puta. Dr. Murray je komentirao da se ljudske populacije u kojima su maligne bolesti rijetke obichno nalaze u krajevima gdje «vrlo malo vode otjeche u more», tako da vitalni elementi koje voda ispire s planina ostaju i ponovno se koriste.

Potrebno je vrlo malo koncentrata: od deset do pedeset litara po hektaru, ovisno o kulturi. Medjutim, rezultati korishtenja koncentrata ORMUS-a daleko nadmashuju one dobivene s morskom vodom. SHtovishe, bez fotografskih dokaza bilo bi teshko povjerovati u njih. Na primjer, stablo oraha tretirano nekoliko godina naraslo je preko dvaput veche od kontrolnih stabala i sada daje shest puta vechu masu oraha – a sami orasi su velichine mandarina! Stablo shljive dalo je, u prvoj godini tretiranja, pojedinachne plodove koji su bili gotovo dvaput tezhi od plodova kontrolnog stabla, a u drugoj godini bili su preko pet puta tezhi. Jedna fotografija prikazuje stabljike kukuruza koje su tako visoke da vlasnik mora stajati na ljestvama kako bi dohvatio vrh. CHini se da su visoke oko 3,6 metara. Uzgojene naranche bile su velike poput dinja! Mnogo je takvih primjera. Osim toga, postoje brojni dosljedni izvjeshtaji osoba koje koriste ORMUS da biljke tretirane ORMUS-om nisu samo mnogo plodnije, nego i ranije sazrijevaju, trebaju manje gnojiva i otpornije su na shtetochine. CHak su i ukusnije!

Moje osobno iskustvo tiche se krumpira. Od chetiri reda (koji su se sastojali od dvije sorte), dva su bila tretirana, a dva su primala odgovarajuche kolichine vode. Prilikom vadjenja, ukupna tezhina gomolja kontrolnih biljaka bila je 14,07 kg, a tretiranih 26,33 kg. K tomu, iako nemam prave kontrolne biljke, neke od mojih mrkava bile su teshke preko jedne funte [0,454 kg].

Mjerenja dosljedno pokazuju da se prinosi nastavljaju povechavati tijekom druge i narednih godina nakon tretiranja. To se vrlo vjerojatno mozhe pripisati ORMUS-ovom uchinku povechanja broja mikoriza - gljivichnih simbionata nuzhnih za rast biljaka. Vazhnosti ovih gljiva josh uvijek ne odajemo dovoljno priznanje.¹⁵ Kod pretjerane upotrebe kemijskih gnojiva i herbicida njihova kolichina u tlu ozbiljno se smanjuje.

Naravno, nema nikakvih dokaza da su ovi rezultati, koliko god bili impresivni, posljedica primjene ORMUS-a. Neki bi i dalje mogli tvrditi da su ti uchinci posljedica dodavanja konvencionalnih minerala. To che, kao i toliko toga shto sam ranije spomenuo, morati prichekati precizan znanstveni rad.

Potencijalne primjene ORMUS elemenata

Medjutim, to ne znachi da bismo trebali chekati na takve radove prije nego shto iskoristimo ova otkricha. Rast svjetskog stanovnishtva je neumoljiv, dok je u isto vrijeme povrshina obradive zemlje ogranichena i vech se skoro u potpunosti obradjuje. Kad bi bilo moguche povechati proizvodnju samo dvostruko ovim jednostavnim preparatom od morske vode, obilje bi zamijenilo glad koja nam u suprotnom prijeti. A ljudsko zdravlje bi, chak i bez upotrebe ORMUS-a kao izravnog dodatka prehrani, bilo uvelike poboljshano. Osim toga, buduchi da se morska voda ne mozhe patentirati, mala je opasnost da bi multinacionalne kompanije mogle monopolizirati trzhishte i prodavati proizvod po napuhanim cijenama, previsokim za poljoprivrednike Trecheg svijeta.

Kako je doshlo do toga da biljkama, kopnenim zhivotinjama i ljudima, kako se chini, tako kronichno nedostaju ovi elementi? Buduchi da su oni tako koncentrirani u morskoj vodi, moglo bi se pretpostaviti da su, tijekom zhivota na Zemlji, uglavnom bili isprani u more. To bi moglo pruzhiti djelomichno objashnjenje za shirenje pustinja po tako velikom dijelu kopna. A opche smanjenje rasta biljaka doprinijelo bi porastu koncentracije ugljichnog dioksida kojega smo svjedoci, a time i globalnom zagrijavanju. Tretiranje velikih povrshina zemlje tako bi moglo biti izuzetno korisno za neutraliziranje globalnog zagrijavanja. Mogli bismo zamisliti prskanje velikih povrshina, posebno shuma, iz aviona. Uz to, kao zamjenu za fosilna goriva, bilo bi moguche proizvesti daleko veche kolichine usjeva za biogoriva na manjim povrshinama tla.

izvor: http://blogs.myspace.com/index.cfm?fuseaction=blog.view&friendId=126920604&blogId=332457427

Koloidno zlato

Koloidno zlato

Koloidno zlato kao i srebro također ima dugačku povijest. Još u drevnim vremenima nazivali su ga eliksirom života. Još prije 5000 godina stari Egipćani su uzimali zlato za fizičku, emocionalnu i mentalnu dobrobit. Vjerovali su da im zlato može podići frekvencije na svim razinama. Aleksandrijski alkemičari su dobili tekuće zlato, pripravak kojeg su redovito uzimali faraoni vjerujući da zlato predstavlja savršenstvo materije koje će im omogućiti mladost, zdravlje i sreću. Arheolozi su u Egiptu našli i zapanjujuće primjere upotrebe zlata u tadašnjoj stomatologiji. Stari Rimljani koristili su ga i u vrlo praktične svrhe, naime, njime su bojali posuđe u jarko crvenu boju. Paracelzus je tvrdio da je stvorio otopinu koju je zvao Aurum Potabile. Njegov rad je inspirirao Michaela Faradaya koji je prvi pripremio uzorak čistog koloidnog zlata kojeg je nazvao "aktivirano zlato". Upotrebljavao je fosfor kako bi reducirao zlatni klorid. Također, Faraday je prvi koji je shvatio da je boja tog koloida posljedica veličine čestica. U 19. st. John Herschel je izmislio fotografski postupak gdje je koristio koloidno zlato da bi snimio slike na papir. Robert Koch je 1890.g. otkrio da supstance na bazi zlata liječe tuberkolozu (Tubercle Bacillus ne može preživjeti u prisutnosti zlata) te je za to istraživanje dobio i Nobelovu nagradu. U Americi u 19. stoljeću koloidno zlato je bilo korišteno i kao sredstvo za liječenje alkoholizma. Sličnu svrhu kod svih vrsti ovisnosti koloidno zlato ima i danas. Moderna istraživanja dolaze do primjene nanočestica zlata kao korisnog agensa u biokemiji, elektronici i općenito nanotehnologiji.

Danas, posljedice uzimanja koloidnog srebra možemo podijeliti na striktno tjelesne i emocionalne te mentalne. Naravno, razlika između materijalnog, emocionalnog i mentalnog leži prvenstveno u načinu gledanja na stvari, dakle, više- manje ću tu terminologiju koristiti za potrebe ovog teksta kao neku grubu podjelu.

Sa stanovišta fizičkog zdravlja tijela, koloidnom zlatu se pridaju zasluge kod tretiranja razno raznih tumora, opekotina, živčanih bolesti, hormonske i nervne neuravnoteženosti te stimuliranja imunološkog sustava. Dosta ljudi koji ga koriste kombinaraju ga s koloidnim srebrom. Neki ga istraživači smatraju najboljim sredstvom za tretiranje petilosti.

Međutim, zanimljivije su tvrdnje o djelovanju na ljudsku psihu i mentalnu spremnost. Postoje pilot studije koje su pokazale da koloidno zlato podiže rezultate na testu inteligencije u odnosu na period prije konzumacije za 20%. Također djeluje na kompletno psihofizičko stanje čovjeka. Kao posljedicu toga imamo rješavanje ovisnosti te dobijamo jasniju sliku sebe i drugih. Već sam spominjao njegovu upotrebu kao navodnog eliksira mladosti. Doduše, njegova mogućnost da ojača i "oživi" rad žlijezda s unutarnjim izlučivanjem je poznata i "mainstream" medicini.

Pitanje je kako u kućnim uvjetima dobiti koloidno zlato. Ni izbliza lako kao srebro, ali ipak nije nemoguće. Najlakša metoda za dobivanje koloidnog zlata je preko kompleksa s citratom koju je sredinom prošlog stoljeća uveo Turkevitch sa suradnicima a dvadesetak godina kasnije usavršio Frens.

Dakle, postupak ide ovako....

1. Nabavite HAuCl₄ . Uzmite 5.0×10⁻⁶ mola dotičnog spoja i otopite ga u 19 ml deionizirane vode. Otopina je žućkasta.
2. Grijte dok ne zavrije.
3. Dodajte 1 ml 0.5% natrijevog citrata. Za to vrijeme miješajte snažno otopinu. Morate miješati Ukupno 30 minuta.
4. Boja se mijenja od žučkaste do prozirne, sive, ljubičaste i na kraju crvene.
5. Nadopunite otopinu do 20 ml.
   
   
   
   
   Ovim ćete postupkom dobiti sferične čestice zlata okružene i stabilizirane citratnim ionima. Ovisno o koncetraciji citrata moći ćete regulirati veličinu čestica. Što je više citrata to će veću površinu moći stabilizirati pa će i čestice biti manje. Obrnuto je kod manjih koncetracija gdje će čestice zlata biti veće. Postoje naravno i drugi načini dobivanja koloidnog zlata. Neki se baziraju na HVAC metodama gdje je prisutno samo zlato. Uprkos gornjem opisu dobivanja zlatnog koloida treba imati na umu da je on stabiliziran u otopini citratom te ako netko želi raditi doma koloidno zlato preporučujem informiranje i oko HVAC metode koju ovdje zasad neću pobliže opisati.

Dakle, osim kemikalija, trebate magnetnu mješalicu s grijanjem i pipete za određivanje volumena. Naravno, trebate biti veoma oprezni prilikom rada s kemikalijama i precizni u izvedbi postupka. Priču o koloidnom zlatu završavam najranije ikada zabilježenim receptom o proizvodnji zlatnih pripravaka. Dao ga je Mojsije osobno i zapisan je u Starom Zavjetu.

Stari Zavjet, Knjiga Izlaska 32, 19-i i 20-i redak.

¹⁹Čim se približi taboru te opazi (zlatno op.a) tele i kako igraju, razgnjevi se Mojsije. Baci iz ruku ploče i razbije ih na podnožju brda.
²⁰Pograbi (zlatno op.a) tele koje bijahu napravili, spali ga ognjem i u prah satre. Onda prah razbaca po vodi i natjera Izraelce da je piju.

Koloidno zlato nije isto šta i ORME zlato (monoatomno zlato)!!!

http://american-pancakes.blogspot.com/

http://americans-soup.blogspot.com/

http://notre-dame-paris.blogspot.com/

http://bmw-635.blogspot.com/

http://zarada-putem-interneta.blogspot.com/

http://best-products-made-in-china.blogspot.com/

http://moneys-making-online.blogspot.com/

http://best-china-cars.blogspot.com/

http://usa-personal-injury-attorney.blogspot.com/

http://first-opel-gt.blogspot.com/

http://arizona-attorney-today.blogspot.com/

http://paralelni-svemir.blogspot.com/

http://restaurants-in-california.blogspot.com/

http://alkemija.blogspot.com/

http://paralelni-svemir.blogspot.com/

Alkemija

Alkemija je preteča kemije, mješavina magije i filozofije. Naziv dolazi od arapskog al-kimia, u značenju "umjetnost preobrazbe (metala)". Smatra se da je riječ kimia posuđenica iz grčkog jezika ("khemia").

Ovo tajanstveno učenje potječe iz drevnog egipatskog teksta Fibula smaragdina. Alkemičari su vjerovali da ga je napisao Hermes Trismegistos (Hermes tri puta najveći), što je grčki naziv za egipatskog boga Thotha, boga pisma i mudrosti. Fibula smaragdina je tekst magijskog karaktera, koji opisuje postupak priprave supstance Kamen mudraca. Ovaj tekst su tijekom mnogo stoljeća alkemičari pokušavali dešifrirati i odgonetnuti njegovu tajnu. Alkemija se u početku razvijala u Egiptu, gdje se razvijaju prve kemijske aparature. Iz tog vremena značajna je Marija Židovka (Marija Aleksandrijska), koja je izmislila vodenu kupelj, koja se još danas zove po njoj, a Kleopatra, imenjakinja egipatske kraljice, izmislila je destilacijsku aparaturu. U helenističkom razdoblju alkemijsko znanje se, zajedno sa ostalim znanjem pohranjuje u aleksandrijskoj biblioteci. Dio tog znanja će biti spašen od uništenja aleksandrijske biblioteke i odnesen na područje bliskog istoka, gdje će ga preuzeti Arapi i dalje razvijati.

Od 3. do 15. stoljeća alkemijom su se bavili čarobnjaci, magovi i najučeniji ljudi. U njenoj se osnovi vjerovalo da je moguće načiniti Kamen mudraca, pomoću kojeg bi se obične kovine pretvarale u zlato i spravio eliksir života i vječne mladosti (što nema nikakve veze s današnjim konceptom besmrtnosti i materijalizma). Zahvaljujući alkemijskim istraživanjima, došlo se do mnogih kemijskih otkrića. Principi alkemije se mogu sažeti: Iz jednog sve, iz svega jedno, u jednom je sve. Jedan od simbola alkemije je Urobor: zmija koja jede svoj rep. U Hrvatskoj, najpoznatija alkemičarka je bila Barbara Celjska, u narodu poznatija kao Crna kraljica. U svoje vrijeme je bila poznata po svojim alkemičarskim vještinama, pa o njoj piše i sam Paracelsus. Za nju se, između ostaloga, pričalo da u podrumu svoga imanja ima tajni laboratorij u kojem je proizvodila zlato, a za tajnu proizvodnje zlata svoju dušu je prodala vragu.


http://vodic-kroz-internet-zaradu.blogspot.com/